jedanesti dio

Ušuškana u sjedište autobusa Alisa je mogla samo dobro, jako dobro da se naspava. Onako bunovna u jednom momentu je ustala I vidjela da autobus stoji na nekoj nepoznatoj autobuskoj stanici. Oko stanice bila je obična željezna ograda iza koje su se protezale livade sa nepokošenom travom već nekoliko godina. Raj za ptice. Na nekoliko mjesta u kratkom pogledu Alisa je vidjela da se ograda opasno nagnula. Iza ledja je vidjela da je drvena taraba ovog mjesta gdje su stajali odavno zapuštena. Zgrada ili bolje reći kuća pred kojom su stajali imala je drveni trijem ispred kojeg je bilo asfaltirano parking mjesto ili možda to ovdje nazivaju peroni za autobuse. Zgrada je bila nekada davno fasadirana zelenom bojom oko prozora I ulaza smedje oivičena. Ali na fasadi je bila velika količina prašine nanesena vremenom sa autobusa I automobila, ma zapravo iz zraka. Sve u svemu sasvim obična malo veća kuća ispred koje su parkirani autobusi.Primjetila je da je autobus potpuno prazan bez putnika, tek tiha muzika sa vozačevog radio kasetofona. Narodna muzika, turbo folk. Osjetila je onaj ujednačeni, dosadni ritam. Alisa se probudila zavaljena u autobusko sjedište pokrivena jaknom, sa slušalicama na ušima. Jednostavno nije čula kada su stali, nije čula vozača kada je rekao da će se odmoriti u Donjem Vakufu 10 minuta, nije čula ostale putnike kako izlaze, samo je osjetila da autobus više ne proizvodi istovremeno gibanje I pokret naprijed. Kada je autobus stao, Alisa se probudila.

Na autobusu sa kojim je došla Alisa uredno je pisalo “Zenica trans”. Kombinacija bijele I plave boje je bila očito uobičajena boja za ovu firmu. Pored njega je stajao gotovo indentično ofarban autobus. Razlika je bila samo u plastičnom cvijeću koje je vozač stavio u svoj autobus na držaču za roletne koje su u vrelim ljetnim danima pomagale da u autobus ulazi manje svjetlosti I toplote. U drugom autobusu na mjestu gdje je u prvom bilo cvijeće visili su davno istrošeni mirisi koji su danas tu da bi kupili prašinu. Kič I samo kič. Alisa nije primjetila ovu sličnost I razliku, osim, da na tabli u svakom autobusu je pisalo od kuda ide i gdje se završava njegovo putovanje. To je vidjela krajičkom oka, ne razmišljajući o razlici. Lijevi autobus iz kojeg je izašla Alisa pisalo je Mostar - Zenica, a na desnom autobusu koji je došao nekoliko minuta kasnije pisalo je Zenica- Mostar. Toliko malo razlike, vrlo često je znalo biti problem. Na ovoj stanici su putnici požurivani iz kafane sjedali u pogrešan autobus I praktično se vraćali u mjesto iz kojeg su pošli. Alisa to nije znala. Ono što nije podnosila je bio turbo folk. To je prvo osjetila kada je izašla iz autobusa. Prohladan zrak ovog planinskog gradića je vrlo lako probudio. Iz kafane na stanici čula je ubitačne tonove sa razglasa koji su preglasno šokirali sve prisutne. Na samom ulazu u kafanu bila su dvojica dobro “doziranih” momaka koji su se njihali u ritmu muzike. Onako pijani izgleda da su uživali u muzici. Pjevali su sa nekom od srbijanskih pjevačica, stihove koje su, izgleda, dobro poznavali. Kako je prilazila ulazu u kafanu, momci su sve glasnije pjevali, kao da žele da joj pokažu da izvrsno pjevaju.

Blizu vrata, a odmah na šanku, našla je slobodnu barsku stolicu na koju je ovlaš naslonila svoju torbu. Naručena kafa je čekala. Odmah je platila, da nečeka kada bude vozač pozvao u autobus. Ono što je pila bila je užegla pregorena kafa. – Vjerovatno su prepržili toz pa ga ponovo samljeli. Mislila je u sebi. Jedva je čekala da se pokrene I pobjegne iz ovog vrlo neudobnog objekta. Razmišljala je da izadje iz kafane ali šta će raditi vani. Jednostavno bila je primorana biti unutra.

Na kafani su bila zatamljena stakla, predulaz sa dvoja vrata od kojih su ulazna vrata bila drvena davno postavljena. Čudo je bilo da još uvijek služe svrsi. Prljava od dodira ručka na vratima je bila plastična masa, imitacija baroknog rukohvata. Zaštitni dio je bio slomljen. Morala je paziti da se ne ozlijedi. Oštrice slomljenog dijela opasno su se isturile prema rukohvatu.  Primjetila je da su I stakla na ovoj kafani zatamljena, nije razmišljala da li je to zbog odsjaja dnevnog svijetla ili je to zbog toga što je gazda htio da mu kafana bude u mraku, ali kada je ušla primjetila je prekomjerne doze duhanskog dima u zraku, veliku količinu decibela turbo folka I ….. I mnogo , mnogo muškaraca koji su u nju gledali. Vjerovatno je bio razlog to što je prakično ponijela torbu sa sobom. Mala torbica na ramenu, jakna u rukama I veliki torbak u desnoj ruci. Kao da završava svoj put ovdje. Ali ona je to uradila samo iz predostrožnosti, da ne bude pokradena. Osjetila je potrebu da se okrijepi omiljenim osvježavajućim napitkom koju tako voli. Treba joj još sna ali, kada su već stali….. Priroda je tražila svoje. Morala je do toaleta. Naručila je kafu, više iz navike I otišla obaviti što je trebala. Na umu joj je seminar koji upravo sprema, glavna tema u mislima je ipak obaveza. Tema seminara bila je ovisnost o prirodnim otrovima. Opredijelila se pisati o onim otrovima koji su blizu nas, čak su neki od njih I korisni. Poput polena, ali njoj omiljeni opijat I ujedno otrov je kofein.

Seminar je počela sa dijelovima pokupljenim na internetu : “Kafa se dobija od biljaka roda Coffea. Postoji mnogo vrsta u ovom rodu biljaka, ali se uglavnom koriste zrna Coffea arabica (var.typica i var. bourbon) i Coffea canephora (var. robusta). Arabica je poznata kao brazilska kafa, dok se C.canephora uglavnom gaji u Africi. Kafa je grm ili stablo. Plodovi su crvene bobice slične trešnji. Najbolje mešavine se dobijaju kombinovanjem zrna nekoliko vrsta. Berba počinje kad bobice sazru. Najbolji i najskuplji način je da se one beru jedna po jedna. Pošto se preskaču zelene i prezrele, kvalitet je visok. Pored ovog načina branja, radi se trešenje i mašinska berba, posle kojih mora da se vrši separacija nezrelih i prezrelih bobica.”

Ono što je Alisa mogla saznati iz knjiga nema veze sa onim što ona voli, a to je vrela crna tekućina I to sa šlagom I malo mlijeka. Za vreme prženja dešavaju se nevjerovatno složeni procesi koji kao rezultat daju izvrsnu aromu i ukus. Pre svega, dolazi do karamelizacije šećera, nastaje više od 700 novih jedinjenja i formiraju se brojne isparljive komponente i pigmenti. Degradacijom amino-kiselina nastaju jedinjenja oksazol i pirazin koji su odgovorni za karakterističnu aromu kafe i na svaki kilogram kafe oslobađa se više od 10 litara ugljen-dioksida

Dok je prilazila šanku da uzme svoju šoljicu kafe sjetila se I jedne interesantne priče o kafi koja je duboko dojmila. Legendarni etiopijski kozar Kaldi je jednog davnog dana, oko 800. godine, primjetio da se njegove koze čudno ponašaju. Bile su pune energije, skakale i trčale od jednog do drugog grma sa crvenim bobicama i brstile. I nisu spavale te noći. Kaldi je to ispričao lokalnom svešteniku, koji je napravio napitak od bobica posle koga je i sam ostao budan cele noći. Ubrzo se pročulo da postoji biljka koja daje energiju. Otprilike u isto vreme afrička plemena su pravila energetske "čokoladice" od kafe i životinjske masti. Ime "kafa" potiče od arapskog "qahwah", što znači "napitak od biljke". Kafa zatim prelazi Crveno more i stiže u Arabiju. Odatle potiče kafa kakvom je danas znamo. Oko 1000. godine prvi put je napravljen napitak od pečenih zrna kafe, a do XIII veka muslimani su počeli da je piju iz religioznih razloga. Kasnije, gde god je išao islam - išla je i kafa: u severnu Afriku, istočni Mediteran, Indiju. U XVII veku kafa stiže u Evropu, početkom XVIII u Južnu Ameriku. Do 1800. godine u Brazilu ovaj napitak postaje svakodnevno uživanje za sve slojeve stanovništva.

Kako je lijepo onako bunovna I još uvijek pospana popiti espreso kafu. Mala količina u šoljici kafe sa nešto šećera I šlaga preko mjere je bila uobičajena doza koju je Alisa uzimala svakodnevno u kafiću blizu fakulteta. Kako se opravdati kod profesora za kašnjenje na ekskurziju do Sarajeva je bila tema o kojoj je razmišljala kako objasniti da je prespala, kako objasniti da joj fakultet nije primaran iako to nije istina….. U životu joj se nije desilo da kasni, a pogotovo da okasni na ovako važno putovanje kao što je ekskurzija do Sarajeva koju organizuje fakultet.

Samo što je srknula prvi put iz šoljice svoju željno čekanu kafu, opa, priroda ponovo zove I upozorava. Morala je do toaleta. Uf, izgleda da su problem pravili jutrošnji masni zalogaji. Neka, neka zašto si jela onoliko jutros prije polaska na put. U mislima je razgovarala sama sa sobom. Gdje je ovdje toalet nigdje nema vrata da makar nešto slično liči ili piše poput toaleta ili WC.

- Oprostite molim vas, konobar gdje je toalet.

- tamo lijevo pored vrata od kuhinje. 

- Hvala.

Trebalo je provući se kroz gužvu koja je bila u kafani I koja joj je smetala da vidi vrata od toaleta, od svih onih putnika koji su tražili osvježenje. I kada je došla pred vrata na kojima piše toalet, na tabli koja je tamno crvene boje kao I vrata. Prvo što je mogla za primjetiti je da se na vratima može vidjeti višegodišnji ostatci prljavštine sa ruku slučajnih putnika koji su se uputili u ovu prostoriju. Pokušala je ući, I zastala zaustavljena neugodanim smradom amonijaka pomiješanog sa dezinfekcionim sredstvima ili je to samo solna kiselina posuta nekoliko minuta prije našeg dolaska.  Željela je svoju drob izbaciti iz sebe od smrada, ali priroda je tražila da se olakša. Nije se čak ni umila u ovakvom I ovom toaletu poželjela je da ima makar malo vode u flaši da se okrijepi ispred kafane. 

U jednom momentu za stolom za kojim su sjedili vozači, za kojim su završavali sa svojim šniclama I kriglama piva, čula je “Pokret”. Valjda nisu trebali platiti što su naručili primjetila je u sebi Alisa. Onako pripravna, sa željom da što prije izadje odmah je to I učinila. I ušla u autobus. Primjetila je neke torbe na mjestu na kojem je sjedila do dolaska u stanicu. Pretpostavljala je da su novi putnici ne našavši ništa na sjedištima zauzeli ista.  – Ništa onda, sješću na sljedeće sjedište. Stavila je slušalice na uši I ponovo pokušala spavati. Do sada je bilo efikasno spavanje, ako se nastavi do Sarajeva ovako, mogla bih doći naspavana. Što bi to bila izvrsna stvar. Istjerati mamurluk od nespavanja iz sebe.

Kako je lagano autobus izlazio iz perona vidjela je autobus pored kojeg su prolazili, onog koji je ostao na stanici da je indentičan sa onim u koji je ušla. Počela je primjećivati pojedinosti. Čini mi se da su to razlike. Šta je sa vozačem ne pušta onu groznu muziku.

Nije prošlo dugo, tek nekih desetak minuta kada je Alisa ponovo progledala I vidjela da je autobus krenuo prema Mostaru. Odmah je ustala I otišla do vozača da vidi o čemu se radi.

-         Ali zašto idemo u Mostar ako trebamo u Sarajevo

-         Djevojčice ako ti trebaš u Sarajevo to je tvoj problem mi smo jutros krenuli u Mostar iz Sarajeva

-         Šta ću ja sada

-         Ići sa nama u Mostar, ili da izadješ ovdje I pokušaš naći vezu za Sarajevo

-         Ali šta vam je, ja moram u Sarajevo. Molim vas stanite. Pa što mi niste rekli. Ali….

Autobus je na proširenju pored puta stao pred kafanom “Pod dvije lipe”.

Kako sam glupa. Bolje da nisam ni krenula na ovaj put. Svakako je počeo dan naopako. Vidi još mi se smiju u autobusu. Šta ću sad kako ću dalje………. Oštrim, kratkim, brzim korakom je krenula prema ulazu u kafanu.