treci dio

Denis je spadao u kategoriju matorih dripaca koji ubrzano kucaju na vrata kluba potpuno sijedih. Iako je još uvijek zainteresovan za lijepe djevojke, atraktivne ukrase grada, oni mladji imali su u zadnje vrijeme veći prolaz. Nije se dao Denis, u borbi sa mladjim predstavnicima svoje vrste u osvajanju divnih, predivnih primjeraka ženskog dijela grada. Ipak, često, pogotovo u zadnje vrijeme, morao je priznati “Nek ova bude njegova, ima slijedeća”. Mladji su bili brži, originalniji, spretniji, a možda se njemu nije više žurilo kao kada je bio mladji.

Za Denisa bi neki rekli sportski gradjen, zapravo nikada niti je pazio na kilažu I šlaufe na stomaku niti se ozbiljno bavio sportom, jednostavno bio je tako gradjen. Blago prosijed, lice duguljasto, uvijek izbrijan Denis je izgledao kao još uvijek pristao budući zet. Mnoge majke čaršijskih usedjelica neznajući za njegove avanture I afinitete da proba zabranjeno voće pokazivale su na njega svojim kćerkama koje su ušle u “ozbiljne godine”, a nisu se udale. A one pošto su se sretale u istim društvima, možda čak I bili zajedno, ali pod dejstvom alkohola, oboje, slabo se sjećaju, nisu ništa govorile. Samo bi odmahnule glavom. A mame, kao mame, stajale bi na ulici sa začudjenim pogledom prema svojim kćerkama I mimikom pitale jednostavno: Zašto, šta mu fali.

Niti su poznavale njega, a izgleda da nikada nisu upoznali svoje kćerke, koje su pomalo već uvele. Za njih nekada nije postojao naziv a, danas ih nazivaju sponzoruše. Od života su uzimale što im je pružao, a danas su na rubu interesovanja čekaju da naidje neko ko će ih prepoznati I htjeti sa njima popiti kafu. Denisu su bile drage ove vrste djevojaka ali ne te koje su nudile mame, tetke, ujne ili komšinice. Ali je bio veliki problem, za njega su one bile prestare, a za “nju” Denis je bio davno probana roba I danas u “ovim godinama” nikako nije dolazio u obzir. Možda bi I prošao da ima poslovni prostor ili firmu, da vozi mercedesa I svaki dan vremena I novca da sa njom ide u kupovinu, ali ovako vrlo često u farmerkama I polo majici, uz kakvu kožnu jaknu sa sunčanim naočarima. Jok, nema šanse. Denis je morao tražiti dalje. A one ubijedjene da su odabrale zadovoljne što su ga makar jednom u životu odbile, njega ili nekog sličnog njemu odlaze vrteći svojom ponositom zadnjicom. Izgledalo je da im je to jedino ostalo od ponosa. Potajna želja je bila da on obrati pažnju na nju, ali predobro ih je poznavao. Puno ih je u njegovom telefonskom imeniku, tih I takvih.

Njegov telefonski imenik je bila jedna neinteresantna mala knjižica tvrdih korica u kojoj su uredno bile smještene po abecednom redu djevojke I žene koje su mu na razne načine I u raznim situacijama I okolnostima dale broj telefona. Vrlo često je zaboravljao o kojoj se osobi radi. Pa ih je pored rasporeda po abecedi rasporedjivao tako što ih je obilježavao flomasterima u tri boje. One koje su bile prilike, one koje mogu biti cilj I one koje ni pod kakvim okolnostima nemogu doći u obzir da se sa njima nešto desi osim kafe. Podpodjela unutar skupine boja bile su opet podijeljene u tri nivoa, tako što su jedne imale pored svog imena krugove, druge trokutove, a treće kvadrate. Ti znakovi su označavali vrijeme sadašnje, buduće I prošlo vrijeme. Njegove poznanice i prijateljice nisu smjele vidjeti ovaj imenik. Prijatelji I to samo dobri prijatelji znali su za ovu njegovu zbirku brojeva telefona. O njoj nije pričao, on je svoju zbirku koristio. A prijatelji su o zbirci telefonskih brojeva pričali kao o posebnom bogatstvu. U njemu je bilo brojeva telefona danas već ozbiljnih gospodja. Pod ruku sa suprugom, kojeg su uspjele “uloviti” samo njima poznatim metodama, krajičkom oka pogledale bi za stolom gdje je sjedio Denis. Kao da su znale da je I njihov broj u telefonskom imeniku. Bilo je tu I nekih danas političarki I direktorica u gradu. Sve u svemu one su tu bile samo djevojke I žene. Uredno rasporedjene po abecedi, boji I znaku. 

U zadnje vrijeme, Denis je sve više tješio sebe. Sve manje je bilo onih djevojaka koje su htjele sa njim popiti kafu, popričati, sjesti u bašti kafića. Odvojiti vrijeme za njega. Dok oni stariji primjerci “ženskog roda” su tu tek da popune njegovo vrijeme u “lovu” na mladje djevojke. U posljednje vrijeme sve je više vremena provodio sa “starim” poznanicama. U gubljenju vremena po gradskim baštama ili “izlozima” kafića sa kojih je gledao prolaznice planirao je šta I gdje da ide ovog proljeća. Vrlo često u posljednje vrijeme mnogo češće nego prije postavljaju mu pitanje kada će se oženiti, zašto do ranih jutarnjih sati ostaje vani, kada će kući dovesti svoju odabranicu, ko je ova ili ona koja ga je pozivala telefonom, da li mu je ona što su je vidjeli komšije sa njim djevojka, prijateljica ili tek poznanica ili prolaznica. To ga je ispočetka zabavljalo, tražio je različite odgovore ali kako je to pitanje postajalo često I stalno počelo ga je nervirati. Nije pokazivao svoje negodovanje, ali najlakše je bilo prećutati odgovor ili se izvući iz razgovora I otići u drugu prostoriju ili ….. ono što je najčešće činio izaći van.  

Teško je bilo objasniti familiji I porodici da je prvih četrdeset godina života najvažniji sport Denisa bio upravo lov na žene. Kada je bio mladji nije birao, bitan je bio samo broj. Vremenom je izbalansirao svoje apetite na atribute. Ako su atrubuti bili veći “njena” šansa je bila veća, da je dodvori svojim prisustvom. Njegove “ljubavi” nisu trajale dugo. Njegove “ljubavi” nisu bile iskrene ljubavi, to je bila više akcija umjesto teretane, akcija umjesto sporta, akcija koja je njemu bila najomiljenija aktivnost. Samo jednom je osjetio toplinu, makar je on tako mislio, onu pravu žensku ljubav prema njemu, ali je I tada on bio taj koji je uprskao stvar. U srednjoj školi njegova drugarica iz klupe uporno gotovo godinu dana mu je pokušavala pokazati svoju naklonost, ali njega su interesovale djevojčice sa dužom kosom, sa većim ženskim atributima, atraktivnije djevojčice koje su se isticale u društvu. Danas je, njegova drugarica iz klupe, porodična žena sa dvoje djece koju vidi u gradu I gotovo uvijek sjeti se njezinog pokušaja da ga sputa. Znao je on sebe, I opravdavao svoje ponašanje prirodnim nagonom.

Ipak, ona prava, iskrena  ljubav I strast izazivala je u njemu  buru emocija i adrenalina. Izaći iz uobičajene kolotečine i sjesti u svog fiću. “Plavca” od milja nazvanog.  Svog prvog fiću nabavio je sasvim slučajno bilo je to još 83. Praktično ga je dobio na poklon. Poslije njega nabavio je “Plavca ll” prirastao mu je za srce. Ali, nevezano za to, Denis istražuje I traži nabaviti još starijeg. Želja mu je Fiat 500 koji se prvi put pojavio 1957. godine. Malom četverosjedu performanse nisu bile vrijedne spomena, kako tada tako I danas. Ali to ionako nije važno budući da je niska cijena bila glavni razlog «fićinoj» velikoj popularnosti. Pokretao ga je zračno hlađeni motor, obujma 479 kubika, koji je bio smješten straga. Kasnije mu je motor povećan na 499 kubika te je davao 18 konjskih snaga.  Fiat 500, osim, za to vrijeme, atraktivnog dizajna nije pružao ništa više. Tako 1963. godine izlazi dorađena Abarth verzija koja je bila namjenjena onima koji su bili željni brže vožnje. Maksimalna brzina mu je bila nešto manja od 150 kilometara na sat, ali to niti nije tako loš rezultat ako uzmemo u obzir da je to bilo vrijeme kada mnogi sportski automobili nisu mogli potegnuti preko 160 km/h.  Upravo to je bila njegova želja.

Iako je na njegovom “plavcu”  ostalo malo originalnih dijelova, kako zbog njezinog kvaliteta tako zbog nepostojanja dijelova koji se mogu kupiti. Poznanici su mu dali nadimak "rezervni dio". Sve u svemu “Plavac” je još uvijek u voznom stanju. I subota ujutro april mjesec je bio izvrstan početak jednog dobro isplaniranog vikenda u planini. Moglo se vidjeti da će narednih dana vrijeme biti stabilno I sunčano. 

Dva hobija, nisu na početku išla pod ruku. Morao je skrivati svoga ljubimca od svojih ljubimica. Malo je bilo djevojaka koje su se mogle naći u fići I biti zadovoljne svojim izborom. Momak stasao za nju je momak koji viri iz BMW-a ili pasata, a nikako da to bude fićo. Bez obzira koliko njegovan, repariran I pažen bio primjerak vozila nekadašnje Crvene zastave iz Kragujevca.

S vremenom fićo je postao njegov prepoznatljiv imidž tako da je djevojkama u gradu bilo neobično vidjeti Denisa na ulici, a ne vidjeti negdje u blizini I “plavca”. Prvo iz šale, a poslije iz navike, njegove stare prijateljice I poznanice koje su mogle preboljeti njegove izlete u nova “neistražena lovna područja” šalile su se na njegovog ljubimca uporedjujući ga sa njegovom snagom u ljubavi. On se na to samo smješkao bio je ubijedjen da je to njihova loše skrojena šala. Znale su one njega I to vrlo dobro. 

Mnogi u njegovom širem I užem društvu su znali za tu njegovu strast za fićama. Znao je srijedom izaći na auto pijacu I tražiti upravo fiće “da vidi šta se nudi”. Nije to bila potreba za kupovinom novog ali je jednostavno volio biti informisan da nije neko ponudio nešto što on ne bi volio da mu promakne. Takvo nešto nije postojalo. Tačno je znao ko u gradu I okolici ima rijetke primjerke prvih fića. Znao je I one koji su iz inostaranstva dovukli “topoline”, tako da se nije moglo nikako desiti da se na pijaci pojavi vozilo koje on nije vidio ili ne poznaje njegovog vlasnika. Ipak, on je uporno išao da se “informiše”. Društvo je znalo praviti zafrkanciju na ovu njegovu fanatičnu zaljubljenost u konzervu kakav je fićo, kako su ga njegovi drugari htjeli izbaciti iz takta. Tražili su obično u srijedu naveče da im priča šta je vidio na pijaci, imali kakavih interesantnih modela, kolike su cijene. Kod njega u tim momentima lov na žene je prestajao. Ubrzo je shvatio da ga zafrkavaju I sada vrlo često ne odgovara na ovakve upite.