dvadeset šesti dio

Nastavak dana je dobio sasvim drugi ritam. Alisa je pregledavala svoje tek napravljene sličice uredjivala podsjetnik sa mjestima gdje je I šta slikala. Nešto je pisala I lagano pjevušila neku englesku pjesmu. Provjeravala je telefon. Malo se smijala dok je čitala poruke. Primjetio je to I Denis. Krajičkom oka je pratio kako se smješka I meškolji dok čita poruke. Kako je ipak pratio ulaz u jazbinu, rezultat je bio nula. Niti jedan pokušaj da fotografiše predmet zbog kojeg je došao. Ništa. Počeo je razmišljati imali sve ovo smisla. Ipak će ostati još sutra, pa šta bude.

Dok je pregledavala sličice na fotografskom aparatu, krila je jednu pričicu od Denisa. Dok je bila odsutna I tražila primjerke za herbar naišla je na porodicu ježa. To je bio njezin model uslikala ih je više puta. Nakostrešena populopta sa četiri hitre nožice, male oči I uši izražena njuškica to je ukratko opis ježa koji često u potrazi za hranom. Čula ih je kako šuškaju u lišću, ali obično ne vidimo kada šmugnu. Ona je imala sreće. Ovo su spretne životinje razvijenih čula, a osim šumskog voća I insekata, na njihovom meniju može da se nadje I divljač. Neprijatelji su im pored čovjeka I automobila, jazavac I krupne sove, a povremeno I lisica I kuna. Ježevi žive desetak godina, a zimu obično prespavaju. Kada se spusti mrak, ostacima bobica pogostit će se prije svih simpatični I bučni jež. Jež se preko dana rijetko pokazuje, ali noću je vrlo aktivan I glasan.  

-         Dobar je osjećaj kada prevariš životinju I ona ti pozira upravo onako kako hoćeš. Da li se riba smije. Da li je pas zamišljen. E to je foto safari.

-         U pravu si. Pogodila si šta me interesuje. Za dvadesetak godina bavljanja fotografijom najveći problem mi je naći predio u kome nije bilo čovjeka. Teško je napraviti fotografiju, a da se na njoj ne nadje plastična kesa. A i divljač se boji čovjeka. Životinje nisu naviknute na prisutvo čovjeka I misle: Čuvaj se, ubiće te. U inostranstvu ozbiljni fotografi prirode slikaju u rezervatima, u kojima se već 200 godina ne puca I životinje se ne plaše ljudi.

-         Šta je najvažnije za dobru I efektnu fotografiju prirode.

-         Najvažnije su prirema I logistika. Dešava mi se da se za fotografisanje spremam I po cijelu zimu kao što sam za ovaj put se spremao. Samo oprema teška je dvdesetak kilogama.

-         Jeli ovo težak hobi

-         Posao me je naučio da budem I dobar meteorolog da svakodnevno pratim I vremenske prilike. Ako je vrijeme dobro, uspijem da napravim dva tri snimka dnevno. Važno je izaći na teren rano prije svitanja, jer čim se promoli sunce, divljač odlaz  na spavanje. Tada za fotografisanje imam bukvalo po sat vremena ujutro I kasno popodne. Životinje danju spavaju jer se plaše čovjeka pa žive noću. Kad čekam jednu životinju ja u medju vremenu pravim druge fotografije kako drugih životinja koje mi stanu pred objektiv tako I neke sitne detalje iz prirode koje mi zapadnu za oko.

         Sumrak se spuštao tako brzo kao da šuma oblači kaput. U tren oka gotovo mrak. Denis je predložio da ostanu još malo nebili u sumrak napravio fotografije.

-         Jesili gladna

-         Hehehe opet kunić

-         Jeste, jeste, jeste. Zašto pitaš, kad znaš

-         Kako je večeras

-         Ovaj recept sam mu ja dao. Davno nekada kada sam kao hobi imao čitanje kuhara našao sam kunića na pariski način.

-         Iiiiii

-         Potreban je  jedan kunić, malo slanine, gljive po prilici šampinjoni, dvije čaše bijelog vina, pola kilograma špageta, so, biber, mješavina začina, lovorov list, veza peršuna, dve kašike brašna, ulje. Na masnoći se proprži iseckana slanina i doda komad mesa, lovor, miješani začin, so i biber. Kada malo omekša meso doda se brašno i bijelo vino. Gustina jela je kao kod gulaša. Kada jelo provri dodaju se isječene gljive. Na kraju se pospe sjeckanim peršunovim listom i služi sa kuvanim špagetama.

-         Pa to je super.