dvadeset treća strana

Edita je subotnje jutro počela kao I svako jutro do tada. Oko 10 sati je ustala. Dok je još bila u pidžami popila je jutarnju kafu. Pokušala je poslati Denisu poruku ali on je nije primao. Pokušala ga je pozvati, ali nije bio dostupan. U rano podne otišla je do grada I našla se sa prijateljicama koje je na  horu upooznala. Ispričale su aktuelne tračeve koji su se tokom sedmice desili ili će tokom naredne sedmice posljedice istih biti aktuelne. Prepričavane su I meksičke I portugalske serije bez kraja. Tema su bile I loše odabrane kravate kod mladih voditelja na lokalnoj televiziji. Ipak glavna tema je bila njihova prijateljica I njena brza udaja.

-         Kako je samo uspjela. Nismo ga ni upoznale, niti vidjele u gradu. A ona se udala.

-         Čula sam da mu je otac jako bogat.

-         Da, da. Prodajući mahune na pijaci.

-         He, he. Ja sam čula da je lanac prodavnica koje mu sin danas ima, otac započeo prodajom lubenica. Znaš ono lubenice na kamari, šator pored njih i njegov otac pored šatora. Prva značajna investicija mu je bila kupovina trokolice, da bi mogao voće I povrće prevoziti sa velike pijace na svoj štand.

-         Nemojte tako. Sve je to bilo prije rata. Navodno je blizak sa političarima na vlasti, pa su neki od njih puhnuli mu pod krila I zato je uspio

-         Ne uspijeva se tako nego se digne kredit u nekoj od banaka. Baci pod stečaj preduzeće, a kredit ti ostane i od njega praviš novo preduzeće bez ikakvih opterećenja. Tako se počne, a završi……… brakom sa našom prijateljicom koja zna potrošiti mnogo više nego on može isprevarati I banaka I država.

-         Imali on šta od škole. Provjeravala sam u biblioteci nije član niti jedne u kantonu. Ha, ha možda koristi univerzitetsku biblioteku u Sarajevu. Treba se baviti biznisom na naučnoj osnovi.

-         Sve dok budeš tražila pametnog I načitanog parajliju znaj bit ćeš bez partnera. Takvi ne postoje. Rjedji su od prinčeva na bijelom konju. Privatni univerziteti su upravo otvarani za takve kao što je on. U jednom od njih je on bio osnivač, član upravnog odbora I student. Za tri dana tri ispita. Za tri mjeseca ispolagao je čitavu godinu. Sumljam da zna gdje je fakultet. Tako je za nepunu godinu stekao univerzitetsku diplomu. Kako ti je Denis

-         Poslala sam mu poruku ne javlja se. Izgleda da je već stigao na odredište.

-         Ili je isključio telefon dok ne odradi odredište. Kako si tako uporna kao da ga ne znaš. On je pročitana knjiga, nijedna ga nemože zadržati duže od dvije kraće bez šlaga. Šta misliš kako znam njegov način pijenja kafe.

-         Zato što si neuvidjavna prema Editi. Kakav god da je, Denis ima manire jednog civilizovanog I urbanog momka.

-         Imali diplomu, imali para. Šta ima. Odgovoriću odmah, ništa. Osim visuljka.

-         Ma šta pričaš, čovjek se bavi umjetnošću. Otišao je fotografisati jazavca.

-         On se negdje penje na brijeg. Beznadežan slučaj muške šovinističke svinje, koja ugadja samo sebi I svom pukovniku.

-         Kada je u ratu kao pripadnik specijalnih jedinica išao u dubinu protivničke teritorije…….

-         Sumljam da se nije omrsio. Nisam bila u to vrijeme ovdje pa ne želim pričati o tom vremenu.

-         Ti si jedna obična jeftina fufica.

Edita je napustila I društvo I kafanu. Nije joj se dopala ta plavušica koja sve zna. Koja zapravo misli da sve zna. Editu je vrijedjala činjenica da je ta gotovo dvadeset godina mladja djevojka od nje govorila ono što govore o Denisu I djevojke njene generacije.  Otišla je kući da se odmori I napravi ručak.     Obično je to bila  povrtna supa. Petak naveče je bilo idealno vrijeme za odlaske na mjesta gdje se okuplja masa njezinih prijateljica I poznanika. Navika da pravi povrtnu supu je ostala od vremena  kada je  petkom pratila društvene dogadjaje u gradu.

Pokušala je ponovo telefonom dobiti Denisa.

-         Naravno, ništa. Šta ako je ona mala plava fufica u pravu. Imali više smisla čekati da se Denis uozbilji ili se okrenuti drugima. Šta ću kad mi je on najbliži.

Gotovo da je pričala sama sa sobom. U malom jednosobnom stanu koji je dobila od biblioteke prije nekoliko godina Edita se udobno smjestila I počela uživati u svojoj samoći. Roditelji u kući u predgradju, brat sa njima, a ona sama u svom stanu. Samu sebe je nazivala morskom kornjačom. Odgovaralo joj je da se u njezinih četrdesetak kvadrata ne pojavljuje mnogo ljudi.

Ali zar ne bi dobro došao Denis ovdje.

-         Makar da mi malo izmasira tabane. 

Subota popodne je bila vrijeme kada je Edita bježala iz svog stana. Sve više je osjećala prazninu I tjeskobu. Duboko u duši je osjećala da joj je potreban neko. Sama u svom carstvu, baš I nije bila neka utjeha. Ovaj put, mješali su se osjećaji straha od samoće I osjećaj da je izgubila nešto.

Svaki put kada bi pomislila na Denisa, pokušala ga je pozvati telefonom ili pak poslati poruku pala bi joj na pamet jedna jedina stvar, a to je.

-         Pozvao te je da kreneš, zašto nisi pošla. I nije on tvoj da se brineš ili očekuješ nešto. Bolna je bila činjenica da je desetak puta pokušala I nije mogla uspostaviti vezu. Sedam poruka poslanih bez odgovora.

Pred sam kraj dana Edita je spremala stvari koje će obući za večernji izlazak koji je dogovorila davno prije. Koncert kamernog orkestra je bio nešto što nije propuštala, ali nije joj se izlazilo. Pridržavala se dogovora sa prijateljicom iz djetinjstva. Izlazak za Editu je bio nešto normalno, ali za prijateljicu dogadjaj na godišnjem nivou. Pričalo se iza ledja njezine prijateljice da joj je muž ljubomoran, da je tuče I da je zato nema u društvu. Čak je I posao napustila. Edita je imala to u mislima kada se spremala za izlazak. Vrlo važno joj je bila činjenica da ju je prijateljičin muž pozvao da provjeri dali će sa njom ići na koncert. Pokušavala je sebi dati važnost time što će prijateljicu izvesti na koncert, ali će joj nedostajati da poslije koncerta odu na kafu.

Kao I uvijek do sada koncert je bio, standardan, loš I dobar. Najslabiji su bili duvači koje je kamerni orkestar iz Zenice naručivao iz Sarajeva za svoje nastupe. U okviru zeničkog proljeća, kulturne manifestacije koja je tavorila u njezinom gradu po ugledu na mnogo bolju organizovaniju I novcem moćniju Sarajevsku zimu, dešavali su se I takvi dogadjaji od kojih je Edita svake godine očekivala više. Oni rijetki kulturni dogadjaji koji su izazivali pažnju nje I njezinog društva su bili upravo ovakvi koncerti, od kojih je uvijek očekivala više.

Nije puno toga čula. Misli su joj bile negdje oko Boračkog jezera.

-         Šta sada Denis radi………….. Kuda se smuca…………….. Jeli mu hladno………….

Oko pola koncerta na telefon joj je stigao izvještaj da su sve njezine poruke, njih sedam, stigle na telefon kod Denisa. Malo se obradovala, rastužila I zabrinula istovremeno.

-         Gdje je sada kada do sada nisu stigle, šta radi, da stvarno nije telefon bio isključen pa ga je sada isključio.

Nije mogla oteti se utisku koji je dobila od one plave fufice sa kojom je danas popodne popila kafu.