osamnaesti dio

Konobaricu je pozvao kolega da mu napravi novu ponudu. Iz kuhinje su je zvali trebala je iznijeti novu porciju hrane. Kafana se punila. Kako unutra tako I vani. Jagnjetina sa ražnja je mirisala punim intenzitetom. Pred kafanom se parkirao kombi pun momaka obučenih u plavo bijelu odjeću sa zastavama I šalovima. Izvikivali su navijačke parole. Išli su sa gostovanja u susjednom Bugojnu gdje su njihovi miljenici pobijedili. Tražili su da im se u bašti kafane stavi stol da bi mogli da se okrijepe. Vrlo brzo konobar im je odnio sedam krigli piva I vodenu čašu punu alkohola. Konobarica je napunila dva deca loze.

Nakon upoznavanja u kafani I priče Alisa I Denis su ušli u dijalog, ko su šta su I šta ih interesuje. Iza njihovih ledja lagano se skupljaju gosti.

-         Uhvatila me nervoza. Čekam da mi se vrati pas I nastavljam dalje.

-         Gdje ti je otišao pas. Kako se pas može čekati. Valjda si ti njegov gospodar.

-         Ne to nije tako. Kod nas ti je više drugarski odnos u kome on mene poštuje zato što sam čovjek a ja njega zato što je pas.

-         Kako to može biti.

-         Vjerovatno zato što sam kroz svoje životno iskustvo naučio da učim od prirode. Zašto ja moram biti gospodar jednom psu. Kada on ima svoj “personaliti”, kako bi rekli englezi. I neka živi svoj život. Ja ga ugrožavam svojom pojavom I načinom života. Mora gaziti po asfaltu. Zbog mene mora slušati zvukove koji su prejaki za njegovo uho. Njegovo čulo osjeta je naviklo na mnogo suptilnije stvari. Dakle, on trpi zato što je sa mnom. Zato ga I poštujem.

Na parking su ulazila dva automobila izvješena sa crvenim zastavama.

-         Mogao bi ovo biti problem.

U prolazu, poluglasno, rekao je konobar koji je radio u sali.

Za jednim od stolova u ćošku vrlo glasno je jedan gost objašnjavao I rukama gestikulirao svoju priču. Nije se mogla ne čuti jedna njegova zgoda sa komšijom.

-         Imao sam vrlo ozbiljnog komšiju koji nije mario za normalan život I akšamluk. Kad god sam ga pozvao da sjednemo on je to odbijao. Jednom sam pokušao da mu objasnim da su njegove kokoške bile u mojoj bašti sa željom da razgovaramo makar to bila I svadja, ali on je to shvatio vrlo ozbiljno I postavio ogradu, a kokoškama odrezao krila da nemogu preletjeti ogradu. Nekoliko vremena sam tražio šta da uradim, ali nije bilo odgovora. Jedno veče sa kumom sam došao na ideju da preko komšijske ograde prebacim malo kukuruza, a za jedno zrno preko konca zakačim poruku. Nije trebalo dugo jedna kokoška je pronašla kukuruz koji sam bacio I pojela je I ono zrno na kome je visila poruka. Bila je to drastična slika, hoda kokoška po dvorištu, a iz kljuna joj viri konac I na njemu komadić papira uredno smotan sa porukom. Komšina žena je vidjela I uhvatila kokošku da vidi šta piše. Komšija je psovao I mene I mog kuma jer je znao da smo mi. Na poruci je pisalo: Bila sam u komšinoj bašti.

Za drugim stolom medju navijačima obučenim u crveno do tog momenta mirno je sjedio prosjed, srednjovječan čovjek. Poslije priče koju je čula čitava kafana, naglo je ustao I uzviknuo:

-         Tvoj komšija je moj brat.

Svi momci obučeni u crveno su krenuli za stol momaka u plavobijelim odorama sa kojeg se čula priča o kokoški. I nasrnuli na čovjeka koji je ispričao priču o poruci na kukuruzu. Pljuštale su šake, teško je bilo kontrolisati da se ova loša situacija smiri. Nije se znalo ko koga tuče, jedino je bilo izvjesno da se konobar sklonio u šank kod konobarice I čekao da se završi sveopšta tuča. Staklo sa stolova, vazne za cvijeće, pepeljare … letjele su po zraku. Lomile se stolice, stolovi kao da su od triješća pucali su na sve strane. Slučajni gosti koji nisu navijali za plave I crvene gledali su pobjeći. Ulazna vrata bila su mala. U trenu se objekat ispraznio. Bježali su gosti sa autoparkinga, dok se tuča svom svojom žestinom odvijala u kafani. Denis I Alisa nisu više vidjeli konobaricu, nisu je više ni tražili. Denis je mahinalno jaknom sakrio Alisu i izveo je iz kafane.

Odmah su sjeli u fiću gdje ih je na zadnjem sjedištu čekao Kimbo. Malo podignute uši na nepoznatu osobu, koja još hoće da se vozi zajedno sa njima.

-         Ima na sebi miris moga gazde, to joj je propusnica, ali njena torba… Grr… Mogla je ostaviti kod sebe, zašto je baca na zadnje sjedište da mi smeta. Šta ona misli ko je. Kimbo je mislio.

Denis je odmah krenuo sa ovog parkinga, nije se bojao kafanske tuče, toliko ih je bilo u njegovom životu, ali ova mala djevojčica kod njega je izazivala do sada nepoznate osjećaje. Draga mu je postala na prvi pogled, a ne vidi je kao ženu. To mu se još nije desilo. Obično je svako žensko bilo potencijalna meta za odstrijel.

Uključio je radio, tražeći kakvu lokalnu radio stanicu. Lagana vožnja, sunčan dan, gusta šuma pored puta izazivala je navalu lijepih emocija kod Denisa. U jednom trenutku bez razmišljanja predložio je Alisi da ide sa njima na foto safari. Tamo će moći napraviti herbarij, fotografije. Na kraju krajeva biće sa njima na mjestu gdje nikada nije bila. Njoj se dopada prijedlog da idu zajedno na Prenj I da mu pomogne kod fotografisanja jazavca, ona je pravi razlog našla u skupljanju fotografija ljekobilja.

Kimbo je na zadnjem sjedištu auta lagano zavaljen spavao. Svoj pseći san, samo se malo promeškoljio kao da je znao šta je gazda Denis pitao ovu djevojčicu koju je uveo u automobil. Kao da je razumio šta ju je pitao. Lagano se rušila predodžba o Denisu, kao vječitom bonvivanu, samotnjaku I lovcu.

-         Ja sam poznavao momka u Vitezu, Izvjesnog Damira, koji je poginuo kao pripadnik HVO, a zapravo je bio Bošnjak. Razlog zašto je on bio u Vitezu, je bila žena, oženio se, dobio kćerku I naravno da bi ih sačuvao promijenio ime I sakrio svoje porijeklo. Kao takav bio je I pripadnik jedne od jedinica HVO-a. Poginuo je u vrijeme jedne od akcija Armije BiH na prostoru općine Vitez, vjerovatno kao odmazda za Akciju HVO-a na  području sela Ahmići. Sestra ga je pronašla nakon trinaest godina, njegov grob. I na katoličkom groblju proučila fatihu svom bratu. Tražeći našla ga je na tri mjesta. Da, nemoj me tako gledati na tri mjesta je bilo napisano njegovo ime I postojao je njegov grob.  

-         Kako to

-         Izgleda da su oni kojima je bilo u interesu da iskoriste njegovu smrt se zafrkali prijavili ga na jednom mjestu, a on je stvarno poginuo na drugom. To drugo mjesto je vjerovatno stvarno jer je izgleda taj podatak dala postrojba u kojoj je on bio.

-         Nevjerovatno

-         Nije to ništa. Postojala je pretpostavka da je poginuo u Krajini kao Abdićevac, a da je njegova djevojka ili žena to nisam uspio saznati prijavila da je poginuo u Vitezu. Ta pretpostavka je propala, ali je činjenica da je na jednom mjestu vrijeme pogibije Krvavi Bajram, kada je HVO specijala jedinica napravila haos u selu Ahmići, a na drugom spomeniku je datum da je poginuo kada je jedna jedinica Armije BiH napravila Kravavi Badnjak u selu Križančevo, godinu dana kasnije.