-
Ovim putem sam krenuo zato što sam želio vidjeti
…..nešto. Došao sam do informacije od prijatelja da je poslije rata prošao
ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep između stijena do sela Bukovica na
Vlašiću i na tom putu, između Travnika i katoličke kapele, na jednoj stijeni
odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proći
dva čovjeka.
-
Iiiiiiii
-
Otišao sam do sela Bukovica sa namjerom da se
spustim do halke. U selu me jedan čovjek, dobro poznat mještanima koji su išli
samnom, ubjedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdiže
vertikalno oko hiljadu metara iznad Travnika i dao nam tačnu lokaciju gdje se
nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo našli, što ne znači
da je nema, jer je vegetacija na tom području izrazito gusta. Više nisam imao
snage da se spuštam na ratni put, ali sam mu se dovoljno približio da sam mogao
sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio,
ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak
na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako
tim putem i poslije rata ljudi često prolaze, vjerovatno je neko skinuo i
odnio.
-
Ehhh
-
Ovo o čemu ti pričam pročitao sam I kod Osmanagića,
pa sam želio provjeriti. To sam uradio prošle godine a sada sam zbog tvrdnje
Travničana da se jedna halka, takođe, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u
Travnik, gledajući od Sarajeva. Bio sam jutros pod tom stijenom, ali je ona
tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo šta vidjeti.
-
Baš si čudak. Što će ti to. Ma znaš šta je. Zar nije
veći izazov recimo Maje I Inke u Peruu, nego jazavac na Prenju.
-
Može biti, ali moje Maje I Inke ja sam doživio u
Visokom kada sam bio na piramidi pored Visokog. Prije toga sam pročitao sve što
sam mogao od Osmanagića. I danas ih imama na računaru sve njegove knjige. I
čitam ih ponovo I ponovo. U pravu si, tamo bi bio pravi foto safari. Ali mene
interesuju neke druge stvari. Znaš ako mene pitaš, tamo neka arhitektura mogla
je čekati na mene nekoliko hiljada godina pa zašto nebi I još koju godinu.
-
Jeste. Ali, Imperija Inka se protezala 5.000 km od
juga ka sjeveru, a gradovi su povezivani mrežom puteva, čija je ukupna dužina
bila 35.000 km! Glavni "auto-put" bio je izmedju prestonice Cuzco i
grada Quito duzine 2.200 km! Širina kamenih puteva bila je 8 metara; kameni
blokovi su bili perfektno slozeni da se njihova ivica jedva primjecivala. Uz
puteve su bili podignuti drvoredi zbog hlada, sa mjestima za odmor i nocenje
svakih 20 km. Put su omedjivale kamene vaze u kojima su bili zasadjeni kaktusi.
Inke su sebe smatrale "sinovima Sunca", uostalom kao i sve druge
kulture od pra-domovine Mu, Atlantide, do Sumera, Egipta, srednjeamerickih i
juznoamerickih civilizacija.
-
I ti meni kažeš da sam čudna. Kako tebe da nazovem
kada vladaš sa toliko nepotrebnih podataka. Sve si ti u pravu ali to je sve
fotografisano. Šta bi mi to moglo biti predmet slikanja. Do sada fotografisane
stvari vjerno prikazuje jedan
gradjevinski poduhvat Andskih naroda. Gole litice pretvarane su u plodne terase
uz cijenu prenosenja stotina tona zemlje iz drugih krajeva. Nakon toga bi se
kreirao sofisticirani irigacioni sistem koji bi omogucavao obradu parcela. Ovaj
postupak bi na prvi pogled izgledao gotovo nemoguc i danas.
-
Mene impresionira to da je u ta vremena postojao
genetski inžinjering koji je omogucio da se u ovim krajevima razviju kulture
kukuruza i krompira i odatle odu ka obje Amerike i Evropi gdje ce postati
vodeci poljoprivredni proizvodi. I ne samo to. Svaka nadmorska visina imala je
drugačiju vrstu krompira i kukuruza. Ukupno, nevjerovatnih tristo vrsta
krompira i dvije i po hiljade vrsta (!) kukuruza. Dvije i po hiljade!
-
I šta bi ja tu slikao. Tebe u kukuruzu ili kako
kopaš krompir.
Prolazila su
mjesta. Ostalo je još nekih pedesetak kilometara do Konjica, njih dvoje su kao
dva stara znanca razmijenjivali priču o sasvim jednoj usputnoj stvari koja nije
bitna ni jednom ni drugom ali se čini da na ovom sprednom terenu interesovanja
dvoje ljudi bolje se upoznaju.
-
A Kimbo, odkuda vas dvojica zajedno
Duga je to priča, zašto me pitaš
Imam I ja mačka kojeg je moja mama dobila prije
nekoliko godina.
Nikad
nismo imali kućnog ljubimca. Mama voli macke pa je rekla dječacima u komšiluku
da ce onaj ko donese mače dobiti 5 KM. Nije joj bilo bitno koje je boje, spola,
samo nek je mače. Bilo joj je bitno da ga ona odgoji, da mu usadi higijenske
navike jer smo tada živjeli u zgradi. Moj školski drugar jedno veče je sa
društvom bio u školskom dvorištu i gle čuda, mijauče mače, ma plače. Našao ga je
u travi, sav se tresao od hladnoće, straha i gladno. Stavio ga je u džep.
Pohitao je mojoj mami. Tek kad je stigao u stan vidio je da je žuto, žgoljavo,
sav je škripao, ali moja mama je bila oduševljena. Pomislio sam "Maco koji
si sretnik". Tako je i bilo. Mama se s mnogo ljubavi brinula o njemu.
Hranila ga, kupala, češljala, mazila i uvijek joj je bio u blizini. Jednostavno
rečeno bio je mali kralj. Čak smo mu odredili i 1.maj za rođendan, jer je
stigao sredinom maja. I tako je ove godine proslavio i prvi rođendan. Dobio je
lijepu ogrlicu. Mama mu je tepala da je "Maji", pa je i tako ostalo
ime Maji. Sad je već velik i veoma svojeglav. Svako jutro je prelazio 3 terase
od 3 stana do nas. Ode kod jedne divne gospođe na mlijeko, izmazi se kod nje i
vrati se. Prvi put kad je otišao morala sam otići po njega. Žena je otvorila
vrata i kaže da se veoma prepala kad je otvorila oči, a on kod nje na krevetu
spava. Shvatila je da je nečiji ljubimac jer otkud mačka na 4. spratu. Kako smo
odnedavno u kući I Majom se posrećilo da je vječito negdje na ulici da lovi
mačke. Vrlo rijetko ga vidjam. Zapravo samo kada mu stavljam hranu I mlijeko u
njegove posude, kao da zna kada želim da ga počastim.
Nema komentara:
Objavi komentar