četrnaesti dio

Kafana “Pod Dvije Lipe” na izlazu iz Donjeg Vakufa u pravcu prema Konjicu  bila je idelano mjesto da se odmori. Denis je vidio parking uredno poprskan vodom očišćen dotjeran za jutarnje goste.

-         Ako je ovakav parking još da vidim kakav je toalet pa ću odlučiti dali ću ovdje popiti kafu. Mislio je Denis.

Navika iz djetinjstva protezala se I pod stare dane o tome da u svakom objektu poput kafane, restorana gdje je sa roditeljima išao bilo je da posjeti toalet. Roditelje je to ispočetka smetalo, ali njegova upornost kao dječaka “da vidi toalet” postala je navika kako kod njega tako I kod njegovih ukućana. Smatrali su da samo objekat koji pazi na takvo mjesto može imati I kuhinju I šank na higijenskom nivou da se ne “fasuje” štogod.   

Njegovi dobri prijatelji su znali da Denis provjerava toalet ukoliko želi biti u tom objektu. Znalo se desiti da odredjeni “komadi” nisu imali prolaz kod njega poslije njegove posjete njenom stanu. Razlog. Znali su samo dobri prijatelji. “Komad” nije imao uredan toalet.

Na ulazu “Pod dvije Lipe” primjetio je da je u objektu svirala glasna muzika I gle čuda nisu bili neki nepoznati narodnjaci, poznati samo jednom sloju ljudi kojem on nije pripadao. Začudilo ga je što je čuo U2. Dugo ih nije čuo. Pogotovo u kafani. Ulaz je bio od drveta, ručni rad, vješto skrojen. Blizu vrata bila je vješalica, vješto sklonjena od džeparoša. Uz sami ulaz prolazi se pored nekoliko stolova uz sam izlog kafane sa lijeve strane na kojima je vidio uredne pepeljare I vazne sa friško ubranim cvijećem. Stolnjaci, karirani, crveno I bijelo, ali čisti I ispeglani. Opa. Ovdje bi se mogla popiti ukusna kafica. U zraku se osjeti ustajao miris duhana, ali dominira miris eteričnih ulja, orhideja. Na šanku je primjetio male svijećnjake u kojima lagano vri topla voda sa uljima. Nije bilo gostiju. Za šankom ledjima okrenuta konobarica koja je brisala prašinu sa flaša koje su stajale iza njenih ledja na šanku. Krupnija u kukovima, prvo što je Denis primjetio. Drugo što je mogao  primjetiti je da je zategla suknja upravo preko krupnih kukova.

-Dobar dan, izvolite. Uljudno je pitala konobarica ugledavši Denisa u ogledalu iza flaša.

Pregača bijela sa otrgnutim obrubom sa lijeve strane, ovlaš prebačena, malo je koristila svrsi. Da, pregača je imala džep. Izgleda da joj je to bila jedina funkcija. Puno srebrnog nakita, oko vrata I prstenjem gotovo na svim prstima, konobarica je neuobičajeno krotko ponudila Denisu usluge restorana. Iako je glas bio grub, dali zbog duhanskog dima ili kakvih polipa na glasnim žicama ali I pored takve muškobanjanosti, Denisu su na pamet pale raznorazne ideje.

Da, na malim prstima nije imala prstena. Ali je zato na prstenjaku imala dva ili tri. Bilo ih je previše. Ofarbana nekom bojom koja podsjeća na plavu ali u prelazu kroz snop svijetla reflektora iza njene glave kosa svijetli nekim drugim bojama spektra. Četiri mindjuše sa kamenčićima u desnom uhu. Jesu li staklići ili je nešto vrijednije. Pomislio je Denis. Vrat pravilan zategnut silazio je u kragnu od košulje koja je bila raskopčana na dva dugmeta. A tek grudi. Raskoš. Milost za muške oči. Mrtve bi budile. Denis je već zamišljao da bi ovo iskušenje moglo ozbiljno ispriječiti u nakani da napravi fotografije jazavca. Nije mu trebalo niti puna minuta da davno pripremani izlet u prirodu promijeni plan.

Pauza od nekoliko trenutaka u kojoj je Denis promatrao konobaricu je bilo dovoljno da I ona primjeti. Znala je šta posjeduje, bila je svjesna svog utjecaja na muškarce. Uljudno je čekala odgovor.

- Dvije kraće, moliću ! odgovara Denis

Dva sata vožnje dobro me slomilo. Ovaj odmor će mi dobro doći. Koliko će trajati “izlet” Kimba, Denis nije mogao znati ali se ponadao da će Kimbo svoje potrebe ispuniti taman za onoliko koliko njemu bude trebalo da popije kaficu. Navika da nepije produženu kafu je bila sasvim racionalna nijedna produžena nemože biti tako jaka kao dvije kraće.

-         Interesantno, u kafani pored puta U2. Da nešto nisam promašio.  Počeo je razgovor.

-         Kao djevojčica išla sam u muzičku školu I danas kad god mogu biram šta ću slušati ipak sam kao mala htjela svirati violinu

-         to je naporno, mislim violina

-         otac mi nije dao

-         ja sam svirao gitaru ali sam zaboravio

-         ja sviram još uvijek

-         sta sviraš klavir

-         harmoniku

-         ma super ja sam ti slab sa muzikom volim slušati i volim jak ritam. Ono rock and roll, da volim ritam.

-         znam I klavir. Pa ti si stari roker.

-         da osjetim muziku, volim I sving

-         ja kad čujem muziku vidim note

-         pa da naravno ja sam za te stvari gluv ko top

-         ja ne u muzičkoj sam bila čudo

-         i šta bi od čuda, završi u kafani, tebe treba preko koljena pa po guzici

Aparat očito jutros nije korišten, tek se zagrijavao. Neće biti problem, dok razgleda toalet I vrati se na svoje mjesto kafa će ga čekati. U toaletu je naišao upravo ono što je očekivao, gazda baš nije neki gazda ali je zato osoblje bilo na nivou. U ovom lokalu se smije I ručati higijena je na pristojnom nivou. Pomislio je Denis.

Kada se vraćao iz toaleta primjetio je da je nekoliko putničkih vozila parkirano na parkingu ispred. Hrabri neki gosti insistiraju da sjede u bašti. Konobarica im objašnjava da je ipak rano za sjedenje vani ali oni žele. Raznih ljudi ima. Svako zna svoje.  

Ja ću ipak ovdje za šankom. Stara je poslovica I običaj u kafani da samo pravi ljudi I meraklije ne sjede nego stoje za šankom. I konobari vole one za šankom. Denis je ostao tu da bi imao preglednost cijele kafane pred sobom, da bi mogao ćaskati sa konobaricom, a vidio je I parking pa ako bi Kimbo došao vidio bi ga kada bi uskočio u “plavca”.