četvrti dio

Denis je bio student književnosti u Sarajevu. Ali samo bio I još uvijek je nesvršeni, vječito nesvršeni. Razlog za to je njegova zainteresiranost za sve ono što nije primarno. Tako je I on svoje studentske dane ostavljao proučavajući sjenu I svjetlo na sarajevskim ženskim aktovima. Tražio kolegice da mu poziraju. Pokušavao izlagati I objavljivati fotografije, ali ……… dok je on shvatio da nikog ne interesuje umjetnička fotografija prošlo je vrijeme za koje ga je otac želio finansirati u njegovom školovanju.

Da bi ga se riješio sa kućnog budžeta, malo uozbiljio, primirio I šta sve ne uradio da bi ga uljudio, otac je odlučio poslati ga u vojsku. Potegao je sve veze I poznanstva u gradu da bi ispolovao u vojnom odsjeku da ga pošalju u vojsku. Što dalje to bolje. Prizren je bio dobra zadnja pošta. Poslije vojske, otac nije dobio traženi rezultat, Denis je ohladio od daljnjeg školovanja bio je spreman samo za peglanje kauča u svojoj sobi. Otac nije tako nešto mogao trpiti pa je opet uzeo stvar u svoje ruke I preko svojih poznanika I prijatelja zaposlio ga kao bibliotekara u gradsku biblioteku. Nebili ga ovaj mali obični posao sa djecom na izdavanju knjiga ponukao da ponovo počne studirati. Otac je vjerovao da je njegov sin inteligentan I zaslužuje biti akademskim gradjaninom, ali Denis je bio izgleda pored svega toga I lijenština za takvu vrstu društvene afirmacije. Na poslu je vrlo brzo izbjegao dosadni I monotoni posao na izdavanju knjiga. On je sebe našao u restauraciji knjiga. Takvu školu nije mogao završiti, niti naučiti zanat od nekoga. Bio je to veliki izazov za njega. Morao si mozgati kako riješiti problem, a uz to nije bilo priručnika kako to uraditi. Jednostavno trebalo se snaći. Vjerovatno je to bio njegov bijeg od neobavljenih zadataka koje je otac postavio pred njega.

Ipak, fotografija prirode je ono nešto, rekao  bi Denis, u potrazi za onim “iznad” mnogi su putovali u predjele gdje su prema starim mitovima živjeli bogovi. Malo ih je koji biraju one uzane I neprokrčene staze koje vode ka vrhovima planina, često nepristupačnim i zavijenim u magli. Tamo gdje se priroda otkriva u svoj svojoj ljepoti. Svaki planinar koji je stigao tamo gdje orlovi svijaju gnijezda, osjeća se kao da je na krovu svijeta. Ali slike viđene na takvim mjestima polako počinju da blijede u sjećanju, a osjećanja koja smo pritom doživjeli možemo probudititi samo u novim pohodima ili prosredstvom fotoaparata. I tako se rodila planinska fotografija. U pokušaju da se sačuvaju dragocjeni trenuci, pomaže nam fotoaparat. Medjutim, zaista su rijetki otisci stvarnosti kojima smo potpuno zadovoljni I koji nas duže mogu vezati za sebe.

Oni pred kojima se lako vraćamo u prošlost i pomažu nam da pravimo planove za budućnost. Često nam i pored toga treba velika doza mašte da osjetimao ono što je nagrizao zub vremena.

Prelijepi pejzaži nude posmatraču sve što mu treba. Mir, utjeha, I bezbrižnost. Daleko od dnevnih problema, čovjek se malo izmakne zastane I pogleda oko sebe. Centar svijeta više nije on sam, već ono što opaža. Neka travka iznikla iz stijene, kliktanje ptice ili miris razrijedjenog vazduha. Beskrajno plavo nebo svuda oko njega, rastresiti oblaci,  kao pjenušavi talasi. Ali priroda u jednom trenutku počinje da izgleda malo prazno. Svoju priču priroda priča na svakom koraku. Jedna od njih je čudnovata neispričana, neistražena priča o jazavcu, običnom srednjeevropskom.

Ipak, najveći problem koji je vidio Denis u budućem foto safariju je to što pravi portret fotografiju jazavca I to u prirodnom ambijentu gdje treba puno toga predvijedjeti. Svijetlo I boja. Osnova dobre fotografije, pored kompozicije su formula uspjeha ovog izleta.

Veći dio fotografske populacije posmatra, prihvata I razmišlja o svijetlu kao o prirodnoj pojavi odnosno uslovu koji je nepromjenljiv, a dovoljno je izmjeriti njegov intenzitet kako bi dobili tehnički, sadržajno I likovno savršenu fotografiju. Svijesno da je svijetlo najbitniji preduslov za nastanak dobre fotografije, I da svaki pojedinac koji se bavi fotografijom mora da razvija u sebi smisao za svijetlo I da nauči da se ophodi I radi sa svijetlom. Uostalom učiti fotografisati ne znači samo razvijanje specifičnog manuelnog umijeća, već prije svega razvijanje intelektualnog potencijala.

Svakodnevno nas okružuju svjetlosne situacije koje nastaju prirodno, bez naše intervencije, a mijenjaju se u zavisnosti od doba dana, jutro, podne veče od godišnje doba I od vremenskih prilika U svim ovim situacijama laik ne primjećuje svijetlo već ga prihvata kao normalnu pojavu njemu je ugodno toplo kada je sunčano, zima kada pada snijeg, pokisao je kada pada kiša, ponekad mu svane ali ni onda skoro ne primjećuje sopstvenu sjenku. Za razliku od laika fotograf mora da registruje ove svijetlosne situacije kao svijetlosnu realnost I konstatuje intenzitet, smijer, karakter I funkciju svijetla.  

Početak njegove dvije ljubavi je bio gotovo istovremen. U davna vremena kako bi pisalo u bajkama Denis je kao momak odlazio na more I tamo se vrlo ugodno osjećao. Kako je otac promijenio nekoliko firmi I on je kroz nekoliko sindikalnih odmarališta na moru upoznao Baške vode, Makarsku I Neum. Poslije je motorom obilazio cijelu obalu. Ali dok je bio u Makarskoj pokušao je I uspio “galebariti”. Dopalo mu se ugadjati djevojkama I ženama. Jer su I one ugadjale njemu. Potom je uključio I foto aparat u svoj hobi galebarenja, da bi ta stara I već zaboravljena “smena 8” u zimskim danima kopkala njegovu znatiženju. Vremenom je fotografija zauzela jako bitno mjesto u slobodnom vremenu, ali nije mogla zamijeniti ljubav prema ženama.

Zadnjih nekoliko godina I veliki broj izleta bio je vezan za Hercegovinu. Nekako ga je kamen krš I oskudnost koju je pronalazio u prirodi Hercegovine fascinirala. Bilo je tu svega I svačega. Od odlazaka na foto safari kod Hutovog blata. Kako bi slikao rijetke ptice koje su u preletu preko ovog jezera. Kada je planirao I razmišljao o vodi I prelamanju svjetla u vodi otišao je u kanjon Neretve I rijeke Doljanke. Razlog za to je bila odluka da nekoliko dana prošlog ljeta ostane na godišnjem odmoru na Jablaničkom jezeru a da istovremeno I fotografiše spoj kamena I vode. Nije mogao ne posjetiti I Park prirode Blidinje. Za tih četiri dana provedena u toj visokoj planinskoj depresiji napravio veliki broj fotografija na kojima se igra svjetlo u vodi, a tu su se ogledali I kameni visovi iznad Denisa………