ponedjeljak, 19. listopada 2015.

osmi dio


Proljetno jutro u Mostaru. U cvatu i beharu. Neretva teče svojom punom snagom, kroz davno utabanu I probijenu stazu kamena I stijena, oštrih ivica. Puna plavetnila u kome se ogledaju sunce, oblaci I nebeski svod. Na lijevoj obali medju kućama, malo iznad Fejićeve a ispod magistrale, umiljata, ušuškana medju lozama I voćem skrivena kuća, sa malim prozorom okrenutim u baštu, skrila se kućica ogradjena visokom skupocjenom ogradom. Izgradjena nekada davno, restaurirana tek prije nekoliko godina, vidjelo se utjecaj kako starih majstora koji su težili za  malim prozorima, malim padom kosog krova I u unutrašnjem uredjenju težili su da jedna zajednička prostorija bude centralna prostorija u kući. Kuhinjski prozor ovlaš otvoren bio je razlog, da se Alisa digne iz kreveta i zatvori ga. Njezina soba je bila vezana sa kuhinjom odnosno kroz trpezariju samo harmonika vratima. Ono što je ona nazivala sobom bio je ustvari jedan sklonjeni ugao u kući, jer su roditelji poslije kupovine ove kuće izvršili rekonstrukciju unutrašnjih zidova I sve ih porušili. Osim zidova prema toaletu. U potkrovlju su napravili spavaću sobu za sebe I Alisu, ali ona nikako da nadje načina da se navikne spavati u “golubarniku”. Ona je tako nazivala potkrovlje. Spavala je I živjela u prostoriji koju je nazivala radna soba. Jutarnje sunce zvalo je vani, ali Alisa je poslije burne noći podbuhla, krmeljava bunovna zatvorila prozor.
-         Ooooooo. Zašto sam uopšte ustala, nemogu sad da zaspim. Šta ću poslije ustajanja.
U svojoj staroj fortirnoj košulji legla je u toplu posteljinu. Karirana košulja izbijedljela od vremena koji se nosi bila joj je draga. Mekana kao perje gotovo da je nije osjećala. Pokrila se preko glave pokušala spavati. Neće san na oči. Neprospavana noć poslije položenog ispita sa društvom uz pića i koktele sa alkoholom bila su dobar razlog da se do ranih jutarnjih sati, gotovo do pred svitanje ostanu zajedno. Alisa je vodila društvo u zabavi, ali bila je jedna sitnica koja je kvarila potpunu sreću. Sa njom su bile dvije prijateljice Hanka I Danka. Povele su one i svoje prijatelje.
Njih dvojica su se svu noć gledali poprijeko. Očito da nisu znali da su ženske koje su ih povele napravile izbor. Na njima je ostalo da se pomire sa sudbinom I plaćaju račune. Alisa nije imala muško društvo. Dosada je bilo nekoliko simpatičnih momaka ali Alisa je bila izbirljiva. Nijedan nije ispunio sve uslove na konkursu.  Sve u svemu Alisa je lagano izgubila osjećaj  za traženje momaka. Neki bi rekli ohladila se guzica, ali kao opravdanje za sebe a potom I za sve oko sebe našla je izliku u tome što studira. I išlo joj je to od ruke. Ispit za ispitom, kolokvij za kolokvijem, treća godina kuca na vrata u roku. Preksinoć je bila dobro raspoložena ali niko da je proba startovati. Nije važno, danas je novi dan i novi planovi su pred njom. 
Konačno je morala ustati, kasno jutro je bilo njezino vrijeme za ustajanje. Bilo da je u krevet otišla na vrijeme, bilo da je spremala ispit cijelu noć. Ovo jutro je počela sa krčanjem u stomaku. Alkohol i kokteli su uzimali danak žgaravica i prazan želudac tražili su obilat doručak. Kokteli od gaziranih sokova I malo alkohola su bolna kombinacija u rano jutro. Ispran želudac, ružan osjećaj. Zakonom treba ukinuti gazirane sokove. Šta da napravim. Govorila je Alisa poluglasno sama sa sobom.Vidjeću u frižideru šta je ostalo od sinoćnjeg banketa koji su mama i tata organizovali povodom njihovog zadnjeg poslovnog uspjeha. Zaboravili su oni na Alisa, imaju oni svoje privatluke. Pokupili su ih dok smo bili izbjeglice u Njemačkoj I danas odnosno juče nisu ni znali da Alisa polaže ispit. Trka za zaradom, trka za promocijom svojom ili svoje firme, bolesno takmičenje jednog I drugog bolje reći jedno protiv drugog je bila igra njezinih roditelja u kojoj su uživali, a samo je Alisa trpila. Znalo se desiti da po nekoliko dana I ne vidi roditelje, makar jedno od njih, iako su živjeli u jednoj kući u jednoj kuhinji u jednom dvorištu. Poruke na frižideru I mobitel bili su načini komunikacije izmedju nje I njenih roditelja. Alisa nije željela priznati, ali je onako u dubini duše znala  da njeni roditelji neznaju ni koja je godina na fakultetu, možda neznaju ni koji je fakultet upisala, pitala se ponekad, u zadnje vrijeme sve češće. 
Opa, ima tu mesa i sira, sa pladnja koji je ukrašavao švedski sto na sinoćnjem partiju na kome su upriličili proslavu uspješne poslovne godine. Reš pečena kajgana pojačana dodacima će biti dovoljan početak dana. Alisa je volila praviti hranu, voljela je I kada je u frižideru iznenade ukusnim I masnim zalogajima. Voljela je hranu, ali se to nije vidjelo na njezinoj liniji. Znala je kako uskladiti te dvije suprotnosti svoje ličnosti.
Alisa je istovremeno pripremila I kafu. Pravu, toplu crnu tekućinu tako joj dragu. Posebnu u Bosni je postala tradicija. Nedavno je na internetu tražila kafu kao biljku ali je došla do recepta kako se pravi Arapska kafa. Prvo je napravila po ovom receptu iz šale, ali je zbog svog okusa i ugodjaja postala redovna u njezinoj kući. Sastojci za takav recept su: kafa, voda, cardamom, cimet, ginger, ružina vodica. A priprema se vrlo lako Kafu svježe samljela u ručnom mlinu za mljevenje, kardamom svježe usitniti ili samljeti u mlincu za začine. Staviti oko 4 dl vode da uzavre. U drugu džezvicu staviti 6 punih kašikica kafe, malo neka se prži na laganoj vatri. Maknuta s vatre, dodala je pola vode te začine medju prstima. Malo promiješala, dodala ostatak vode i sve vratila na vatru da samo jednom prokuha. “Da kihne” što bi rekli.  Još samo nadodati malo ružine vodice prije posluživanja po mogućnosti u fildžanu. Uhhh…. Kako dobar miris u zraku. Puši se crna tekućina, tako srcu draga. Pogotovo kad je mamurna od probančene noći.
Malo mlijeka I pokoji komadić salame stavila je u posudice za Majog. Žuti mačak ljubimac Alisine porodice u zadnje vrijeme je dolazio samo kada je bilo šta za pojesti. Ostala je dilema svih ukućana kako zna da mu žele staviti u njegove tanjiriće nešto za pojesti.
Kako su je kafa I doručak lagano vraćali u svijet stvarnosti I obaveza polako je I Alisa tražila sebe. Prvo čega se sjetila je jedna činjenica pročitana na internetu ili su joj doturili putem maila, zaboravila je, ali to nije ni važno. Kopkala je već duže vremena. Činjenica koja joj se uporno vraća u mislima počinje: - “Zamislite da postoji banka koja vas svako jutro kreditira sa 86.400 dolara I da se ovaj iznos ne može prenijeti na slijedeći dan. Svake večeri se poništava sve što niste potrošili prethodnog dana. Šta biste Vi učinili? Potrošili svaki cent naravno.” Jedan minut jedan dolar, kako potrošiti. I još znati kako potrošiti sutra. O, to bi bio zadatak. Kakav bi to bio dnevnik I planer. Koliko bi se onda obaveza moglo uraditi.
Alisa nije pripadala kategoriji ljudi koja je morala razmišljati o novcu. Rodjenjem ona je bila obezbijedjena. Roditelji u stalnoj trci za novcem, prospreritetom I položajem obezbijedjivali su sasvim dovoljno da ona nije morala razmišljati koliko će I kada potrošiti. Neki će reći izvrsno, a ona je tražila pogotovo kada je bila mladja da ima roditelje, ali danas se navikla da komunicira sa njima preko SMS-a. Nije joj ništa predstavljalo to da u toku dana dobije informaciju da je mama u Zagrebu, otac u Dubrovniku, a da se naveče jave iz Sarajeva. Zajedno su na nekom dobrotvornom koncertu. Ona je ujutro bila sama, preko dana sa obavezama, a naveče opet lijegala sama. Navikla se na to. Ali činjenica da je vrijeme dar stalno joj se pojavljivala I kopkala je. Razmišljala je šta bi mogla danas da uradi. Znala je da treba na ekskurziju u Sarajevo. Fakultet je organizovao posjetu zemaljskom muzeju. Ovakva dva postoje u Evropi, jedan je ovdje, a drugi u Ninbergu. Vrijedi vidjeti zbirku, nije nikada bila tamo.      
U Sarajevo je odlazila često. Onoliko često koliko su dešavanja tražila, ali nikada nije pomislila da bi trebala posjetiti Zemaljski muzej. Doduše u Sarajevu je bila ili pred veče ili vikendom, a takva jedna institucija vjerovatno ne radi u to vrijeme. Na kraju krajeva ovo će biti jedinstvena prilika da je posjeti I vidi zbirku prepariranih životinja, istorijsku zbirku I još mnogo toga. Ona je voljela leptire I baš je  interesuje kakva im je zbirka. 
Ponijeće fotografski aparat. Nedavno ga je dobila od oca. Možda bude od kakve koristi. Danas sutra, kada bude pravi biolog, ići će u udaljena mjesta I moraće praviti fotografije biljaka zašto to nebi počela već sada. Možda joj se I dopadne.

Nije znala ništa o fotografiji, nije voljela progres, računare I slično. Koristila se tim spravama onoliko koliko je morala. Uvijek je tu bio neki od poznanika koji bi riješio dilemu kada se računar “zaledi” ili kad neće da radi. Obično bi joj rekli da je ona ta koja isijava negativnu energiju I da zato mašine polude. Nije im ništa, a pao sistem.  

Nema komentara:

Objavi komentar