trinaesti dio

Na putu Denis se osjećao dominantim. Nije dozvoljavao da ga nervozni vozači koji su u brzini pa ga prestizali iznerviraju svojom gestikulacijom. Svog plavca vozio je brzinom optimalnom za gospodina fiću, subotnje jutro lagano se budilo. Dizala se magla iz zemlje, kao da otpuhuje ista ta zemlja. Izgledalo je da će danas biti divan sunčani dan u kome će Denisova želja da se po prvi put malo provoza prvi put ove godine biti dobar početak za safari ovog vikenda. Mokar kolovoz od jake magle osvježavao je zrak, rosa se vidjela na travi pored puta. Nekako se I Denisu otvorilo srce kada je vidio da mu I priroda ide u susret, ali toliko je daleko od Boračkog jezera. Sinooć je na vijestima provjerio da će danas u cijeloj zemlji biti lijepo vrijeme I da se ne brine. Ali, planina je to mislio je u sebi kako će biti gore mogu znati samo kad dodjem I nadati se da će biti ok.  

Lagano je vozio gledao predjele kroz koje prolazi. Na kraju krajeva krenuo je na izlet tako dugo čekan. Pred samim ulaskom u Donji Vakuf kroz otvoreni prozor na suvozačevoj strani Kimbo je iskočio. Mogao je to uraditi jer je Denis zaustavio vozilo na jednom raskršću, čekajući pravo prvenstva. Kimbo je izgleda ugledao kujicu, nije mu ovo prvi put,  iskoči sa svog sjedišta, bez pozdrava ili pogleda ode za prirodnim potrebama. Denis je to primjetio, nasmiješio se na svog psećeg druga koji bez ikakvih predrasuda starta svaku kujicu koju primjeti. Nije kao čovjek da mora paziti na puno toga. Na socijalni status, na pristojnost, na šminku, suknjicu, šav. Jednostavno je Kimbo kao svaki normalan pas otrčao da vidi “hoćeli biti šta”. Denisu je ostala mogućnost da ga ostavi, ili da stane I sačeka druga. Pošto ga do sada nikada nije ostavio Kimbo je znao da neće ni ovaj put. Denisu je bilo neobično kako Kimbo zna naći fiću I njega u nekoj narednoj kafani poslije “jurcanja”, koje je obično znalo trajati po sat ili dva. Nekada je završavalo I za petnaestak minuta.

Iako je bio dobro upućen u priče da životinje komuniciraju sa ljudima putem telepatije I da će ga Kimbo naći ako se parkira negdje u blizini, nije baš bio ubijedjen da sve te teorije o kojima je čitao funkcionišu I kod Kimba. Iako mu j pas izgledao inteligentan nije izgledao kao marsovac, šalio bi se Denis na svoj I njegov račun. Ipak, tražio je mjesto pogodno da se parkira, okrijepi kafom, odmori I nastavi dalje put. Bio je nestrpljiv da uradi planirani foto safari. U Donjem vakufu je bio prije dvije godine, kada su velike kiše ugrozile Vodopade Plive u Jajcu.

2004. godine jake poplave koje su pogodile BiH mogle su svojom snagom uništiti jedinstvne prirodni fenomen vodopad rijeke Plive u Jajcu. Osim što je visok 22 metra, jedinstvne je po tome što nigdje na našem planetu nema vodopad koji se obrušava usred grada, a na ušću jedne rijeke koja se pak ulijeva u drugu. Vodopad Plive posjetio je kada je veliki protok vode tresao okolni teren pa sam se osjećao kao u epicentru manjeg potresa. U trenutku najvećih poplava na vodopadu je bilo 150 prostornih metara vode u sekundi što je dodatno opteretilo ionako oštećene kaverne pluća vodopada. Njegova agonija počela je davne 1893. Godine gradnjom hidrocentale na rijeci Vrbas koja je koristila vodu rijeke Plive. Za ovih 120 godina vodopad je prošao različite faze. Uz njega je narasla I kulturna baština Jajca. Zbog velikih poplava taj prirodni fenomen toliko je ugrožen da bi mogao nestati prije 120 godina ljudi su zbog električne energije poremetili prirodu I prirodnu ravnotežu. na ovim prostorima i danas se osjećaju posljedice tog nemara I neodgovornosti.

Nije se proslavio sa ovim fotografijama jer ih nije uspio niti prodati niti iskoristiti, kod kuće još uvijek leže uredno složeni na polici u arhivi u kojoj čuva sve svoje filmove koje je napravio u posljednjih petnaestak godina.

Denisov problem je bio u tome što je kada bi se uhvatio odredjenog problema odnosno pitanja, morao bi naći sve one odgovore koji su vezani za predmetni akt. Iza svake njegove značajnije slike ili serije fotografija slijedila je neka priča kao I oko ove koja je bila vezana za vodopad u Jajcu.

Vakuf I Jajce baš nemaju neke veze ali je otišao tamo napravi fotografije koje je htio I onda se upustio u svoj drugi hobi traženje dobrih primjeraka ženskog roda. Tako da je izlet oko ekološke kataklizme u Jajcu trajao čitav vikend. A Denis je obilazio sve poznate I nepoznate destinacije. Jajce, Vakuf, Bugojno….. Došao je kući iscrpljen ali zadovoljan. Bio je to uspješan izlet. 

Bezbrojne kafane, momci I djevojke raspoložene za provod po lokalnim kafićima I diskotekama, uz domaće pivo bili su nešto čega se sjećao, ulazeći u Vakuf. Ali, se nije mogao sjetiti kako se zove ona dobra mala sa velikim….. U tome  mu nije mogao pomoći ni njegov adresar. Nije upisivao mjesta gdje je upoznao pojedine.   

Gledao je Denis po trotoaru, lagano vozeći kroz Vakuf dali će makar slučajno vidjeti jednu od onih sa kojima je prije nekoliko godina provodio večeri. Znao je da nema šanse, ali se ponadao. Makar popiti kafu, a ako se zalomi……. He,he. Može I to.

Ugledao je jedna ledja ravna stamena ponosita. Krzneni kaput dugačak, ispod njega su virile samo sjajne kožne čizme sa vrlo tankom petom. To bi mogla biti ona. Nikako da joj se sjeti imena. Ali kada se lagano približio fićom vidio je da je to jedna obična pedesetogodišnja gospodja. Ona ga nije ni pogledala. Vjerovatno zato što je bio u fići.