peti dio

Kimbo je bio običan džukac sasvim slučajno pokupljen iz pseće kućice jednog poznanika prije nepunih sedam godina. Boje pijeska, vuneno klupče, mali bucko, prirastao je za srce svima u porodici Denisa. Jedan dan prije sedam godina, početak maja je bio. Prijatelj ga je pozvao na čašicu razgovora. Tako su, uzak krug prijatelja, nazivali svoje sjedeljke u predvečerje, u osami. Tek se moglo sjediti za baštenskim stolom u džemperima koliko je bilo hladno, ali….. uz čašicu I meze. U razgovoru o svemu I svačemu kako mogu razgovarati dva prijatelja I znanca od djetinjstva, prijatelj je napomenuo da mu se kuja oštenila I da ima trenutno šest problema. Štenci fini umiljati dragi, ali ukoliko im ne nadje smještaj ubrzo moraće ih preko ograde mosta baciti u rijeku.

Denis na to nije ništa rekao ali nije mu se dopala sudbina štenaca ukoliko prijatelj ne nadje smještaj. U polasku je zatražio jedno od štenadi. U glavi mu je bio plan da ga odnese kod rodjaka u selo pod izgovorom da je to njegov pas, a zapravo, on će dobiti zadatak da čuva štalu, garažu ili već nešto tako. Iznenada je isplanirao da sačuva jedan pseći život, ljubitelj prirode I svega što je prirodno našao je dobar razlog kako pomoći jednom malom psiću.

Kada je donio kući psa u kartonskoj kutiji usput pokupljenoj pored prodavnice, još uvijek bezimeni pas je proveo nekoliko dana na balkonu najčešće spavajući. Izvadjen iz gnijezda svoje braće I sestara, bez majčinskog mirisa I mlijeka osjećao se bespomoćno ali u tih nekoliko dana ukućani su ga zavoljeli. Otac i mati prećutno su ga prihvatili kao još jedan Denisov hir. Vrlo brzo, postao je punopravni član porodice. Dobio je I ogrlicu, za svoj prvi rodjendan, mjesec dana u porodici Denisa. Povodac su koristili tek ponekad odnosno više samo na početku dok se nisu privikli na navike jednog I drugog. Sve u svemu ipak su oni bili prijatelji okrenuti jedan prema drugome.  Naučnici će reći da oni komuniciraju telepatski I da Kimbo zna šta Denis misli. To njih dvjicu nije interesovalo znali su da se dobro razumiju I da to njihovo razumijevanje znači da kada su u gradu Kimbo zna da mu je mjesto uz Denisovu lijevu nogu, blago isturena glava naprijed. Noga Kimbova prati nogu Denisovu, upravo onako kako su dresirani psi pratili svoje vodiče. Mnogi su u gradu primjetili disciplinu kod Kimba. Kada bi Denis sjeo negdje u baštu u gradu Kimbo bi znao I da ode od njega. Lagano bi ustao I otišao, Denis bi ga vidio I ne bi ništa govorio, znao je da će se vratiti pred njegov polazak kući. 

Nepuna dva mjeseca su bila Kimbu kada je na vikendici Denisovih roditelja provjeravao šta je to pčelinjak. Nije mu puno trebalo na dobije ubod pčele u njuškicu. Njuškica otekla, gornja usna se vidno otegla preko donje. Slijedećih nekoliko dana podsjećao je na staford terijera.  Naravno dugo poslije toga u širokom luku je obilazio mjesto gdje ga je pčela ubola I sam pčelinjak. Znao je Kimbo gdje spava problem.

Sasvim slučajno je Denis primjetio jednu neobičnu osobinu, strast ili pak ovisnost kod Kimba. Volio je košpice. Ne sve, samo od tikve. Suncokretove košpice bi samo tek ovlaš pogledao ali bi zato košpice, “zubna zabava” mogao satima iščekivati hoćeli kome iz Denisovog društva ispasti nenačeta da bi je on mogao pojesti. Ispočetka je provjeravo svaku košuljicu košpice ali kada se uvještio da su one otvorene I prazne obračao je pažnju samo na one koje su pravilnog oblika I zatvorene. Denisu I njegovim prijateljima nije bilo jasno kako Kimbo zna koja košpica nema “sredinu”, takve nije niti ni provjeravao. Ispočetka ova igra Kimba I Denisovog društva ih je zabavljala pa su mu na pod bacali košpice I one očišćene I one neočišćene. Kada su shvatili da je Kimbo nepogriješiv kada bi se kakav novajlija iznenadio na ovu “ljubav” Kimbovu oni bi se htjeli kladiti sa njim da će od deset košpica koje mu se bace Kimbo pogoditi koja je uredu, a koja nije. Kladili su se obično u turu pića I naravno dok nebi novajliju ubijedili da se kladi nisu prestajali. Njemu je ostalo samo da konstatuje da će platiti turu pića.       

Kako je bio nepoznatog porijekla Kimbo je bio pas pun nepoznanica. Mati, njegova kuja bila je potpuno crn pas sa kratkom dlakom. Kimbo je bio kudrav. Doduše jednobojan ali vrlo teško odredive boje, boje pijeska. Dakle, vrlo teško je bilo odrediti njegovo porijeklo. Kada je malo poodrastao I stasao kao normalan I odrastao pas pokazao je ogromnu strast za lovom. Njegov cilj su bile muhe I miševi. Mogao je satima loviti muhe u zraku I da se ne umori. Sjeo bi na zadnje noge I čekao ih da mu se približe da bi ih mogao onako lako lapiti ustima. A kada bi bio sam u dvorištu na vikendici Denisovih roditelja gotovo redovno je lovio poljske miševe. Otac mu je sigurno bio lovački pas.

Denisovi roditelji su gotovo navikli na Kimbovu igru kada odu u vikendicu gdje je Kimbo izvan svog već naviknutog urbanog ambijenta predavao čarima prirode I iskonskim porivima svojih predaka koji su bili negdje skiveni u njegovoj krvi ali ipak snažni. Nije mogao odoliti krtičnjacima, rupama u zemlji I mjestima gdje se osjetio miris njemu nepoznatih životinja. Jedno jutro kulminacija njegovog lovnog umijeća je bila šest uredno složenih poljskih miševa pred vratima. Čekali su gazdu, apsolutnog vladara. Denisa. Njemu je bila muka skloniti ih, a Kimbo nije mogao da razumije zašto njegov lider baca ulovljene miševe koje je njemu poklonio. Stalno ih je vraćao Denisu. Muka živa za Denisa.    

Kimbo je bio svaštojed, bukvalno. Jeo je ono što mu se ponudi. Nije birao u svojoj zdjeli, šta ima bitno je da je puna da se najede I da može nakon obroka malo odmoriti. U porodici Denisa su ga naučili da je redovan njegov obrok u večernjim satima I da dobija obično ono što je bilo na stolu porodice Denisa. Gospodja Mama navikla se da kada sprema ručak za svoju porodicu I pred sam kraj kada dodje vrijeme za mirodjije odvajala je dio za Kimba. U tome se razlikovao pseći obrok od onog kojeg su imali na stolu porodica. Pas, samim tim I Kimbo nije bio potreban nijedan miris mirodjija ili kakav aditiv u hrani. Jeo je sve, I to u vrlo kratkom roku ali je volio bez soli I dodataka hrani.   

Pokušao ga je Denis utrenirati, vaspitati, socijalizirati, izobraziti. I to se završilo na pokušaju. Istina Denis je nakupovao I pribavio mnogo literature na temu treninga pasa. Nabavio je nešto I dreserske opreme. Od trenerskog konopca, davilice sa šiljcima, preko pištaljke do kese u kojoj je mogao čuvati masne zalogaje, a da mu se ne uprlja džep u kojem drži upravo masne zalogaje. Sve se završilo na pokušaju.

Kimbo je želio udovoljiti svom gazdi. Pokušavao ga je razumjeti. Ali Denis je svaki trening jedan za drugim imao sve više nestrpljivosti da dodje do cilja. Na kraju kada je odlučio neće više mučiti Kimba shvatio je da osnovne radnje koje su obojici bile potrebne Kimbo obavlja I bez posebnog treninga. A specijalni tretman koji je mogao pročitati u knjigama za službene pse, lovačke pse I pse za pratnju bio je previše. Ako su se I pojavile ambicije kod Denisa da sa Kimbom se pojavi na takmičenju u Agilitiy to je bilo da fascinira društvo I djevojke koje bi sasvim sigurno gledale jedno takvo takmičenje. Jer, smatrao je Denis bilo bi vrlo neobično da se čovjek na takmičenju pojavi sa mješancem. Dobra tema za razgovor, ali. To je bila velika čak prevelika obaveza pripremiti Kimba za takmičenje. Srećom za Kimba, Denis je odustao od treninga.