drugi dio

Svjetski dan zaštite planete zemlje.22.04., subota, rano jutro. “čulo se na lokalnoj radio stanici”. Dan je počinjao jutarnjim informacijama, vremenskom prognozom I kao obavezno vremeplovom, u kome su obično pominjani značajni datumi u istoriji, koje nikog ne interesuje.

-         Kao da je to bitno što je danas svjetski dan zaštite planete zemlje. Mislio je Denis.

-         Pogotovo za nekoga ko je živio u Zenici, gradu koji do prije petnaestak godina nije znao niti koliko je zagadjen od crne metalurgije, socijalističkih ciljeva postizanja vrhunskih rezultata većih od postignutih u Sovjetskom savezu.

U to vrijeme glavna kletva u državi je bila, dabogda vam dimljaci bili ko u Zenici. Čovjek koji je to preživio ima pravo da živi danas u jednom od najčišćih gradova u državi. Blago rečeno, Zenica je radničko naselje na neplaćenom odsustvu, u kome niko ništa ozbiljno ne radi. Svi se vrte u krug Pokušavajući naći posao. U glavama zeničana je još uvijek željezara u koju je svaki dan ulazilo po 24.000 hiljade radnika. U četiri smjene. Tri su radile, jedna je bila na odmoru. Zagadjenje je bilo toliko da se nije smjelo znati koliko je. Samo bi javili da djeca mogu besplatno preko škola ići na zimovanje ili ljetovanje. Sve je to doživjelo krah na jedan vrlo neočekivan I bolan način. Danas veliki broj zeničana žali za tim vremenima, kažu, makar se imalo….

Denis nije pripadao toj kategoriji stanovnika ovog grada. Njegova generacija je doživjela maskirne uniforme, rat I nedaće, a kao djeca samo kroz maglu sjećaju se da je na Boračkom jezeru bilo izvrsno izvidjačko izletište.

-         Danas osim čistog zraka malo toga je ostalo za čovjeka u ovom gradu… čulo se na radiju.

Komentator je govorio svoj tekst posvećen današnjem danu. Denis je sasvim mahinalno pogledao na kalendar, mada nema tu naviku. Kako se rat završio, prije osam godina, njemu je vrijeme postalo relativan pojam. Čak ni sat ne nosi. Ipak, danas je poseban dan. Denis se sprema da ide na dugo planirani put. Nekada, to bi bio vikend izlet na koji bi otišao tek onako. Danas, to je dugo planirani put. Planiranje je trajalo čitavu zimu. Prijatelji I znanci su već znali pojedinosti I šta je svrha ovog puta, ali je I njemu samom bilo puno nepoznanica. Zbog kojih je ovaj put bio posebno interesantan. Do sada je sva svoja putovanja organizovao sa mnogo manje planiranja I priprema. Ipak, od ovog vikend izleta očekivao je mnogo. 

U svoj ranac u kojem je uvijek more nepotrebnih stvari, ovaj put je planirano smjestio mnogo čega, a da to nije uobičajeno u onoj staroj samsonajt torbi koja ga je pratila u dosadašnjim foto safarijima. Njemu vrlo dragoj torbi, po kojoj su ga prepoznavali na ulici, na poslu, u gradu. U nju je moglo mnogo toga stati. Denisov ranac je srednje veličine, ali prostran. Na zadnjoj strani ima džep za dvogled, a na prednjoj ojačani dio koji daje potrebnu čvrstinu rancu.  I može se otkopčati  i koristiti za sjedenje prilikom odmora ili čekanja divljači kod foto safarija. U poklopcu ranca se nalazi džep za dokumenta ili pak karte terena na kome se nalazi, a odmah kada ga otvorite iznutra, na predjoj strani je mala futrola za filmove. U ove rance treba samo ubaciti nepromočivu kabanicu nešto hrane i možete slobodno u šumu i na planinu, imaću pri ruci sve što vam može zatrebati u foto safariju. Tako je razmišljao Denis kada ga je nabavljao, u praksi se to obistinilo.

Ranac ili jednostavnije torba koja se nosi na ledjima je odavno postala nezaobilazan dio kod njega. Prvobitno su to bile obične vreće koje su se pomoću kanapa nosile na ledjima. Kasnije su kanape zamijenile širi kaiševi sa metalnim kopčama koji omogućavaju udobno nošenje i težih tereta, vreća je dobila spoljne džepove i pregrade, materijal je postao čvršći, nepromočiv i lakši. Jedno vrijeme su vladali tzv. Plastični materijali od kojih su se proizvodili moderni ranci. U novije vrijeme su u Evropi koja je daleko više vezana za tradiciju nego Amerika u modu rančeva od pridornih materijala, tkanina bez ikakvih metalnih dijelova, kakav je upravo Denisov. Iako ne prati trendove kada su ranci u pitanju imao je upravo onaj koji je danas cool. Smjestio je svoju fotografsku opremu koju je izvadio iz profesionalnog kovčega jer tamo gdje ide fotografska oprema nema vrijednosti. Domoroci, jednostavno, neznaju šta je to. Dok njegova profesionalna torba za fotografsku opremu sa mnogo džepova, ukrasnih kopči privlačila bi preveliku pažnju i onih prosječnih, ne samo onih sklonih da uzmu, otmu, prisvoje i ono što nije njihovo. Naravno da je u ruksaku koji je ponio moralo biti mjesta za kompas, kartu Prenja, planine na koju je krenuo I nož. Nekako se osjećao sigurnije sa ove tri stvari. Bila je tu I šibica I malo plinsko kuhalo, baterijska lampa, tople čarape I vreća za spavanje. Bilo je tu mjesta i za sendvič, kako za njega tako i kesa sa keksima za vjernog pratioca. Psa Kimbu.

Obični uličar koji je imao sreću dobiti ovakvog gospodara. Denis je može se reći živio psećim životom ne obraćajući pažnju na komotitet savremenog života izuzev kada je njegova prva i osnovna strast u pitanju Fotografija. Ne samo pejzaž fotografija i akt je ono što ga je u jednoj fazi svog fotografskog života interesovalo, ali nikada u svojih četrdesetak godina života nije uspio se organizovati i zaradjeni novac usmjeriti na kupovinu studijske opreme.

Ono što je posjedovao bilo je nekoliko fotografskih aparata ruske proizvodnje. Mnogo ih je prošlo kroz njegove ruke, ali su za ovaj put u njegov ruksak stali Kiev i Laika, koji su “škljocali” dok su radili. Bili su pouzdani što je najvažnije I još jedna stvar koja je bila bitna Denisu. Bili su mehanički fotografski aparati, tako da je on bio jedini vladalac situacije. I svjetlo, I sjena, I filter, I ekspozicija, sve je bilo do njega. Dakle, ako fotografija nije uspjela kriv je samo jedan čovjek. Denis.

Dan ranije, prije samog pakovanja, opremu je pažljivo očistio. Mjesto gdje stavlja film, iako čist ponovo ga je očistio. Znao je da čestice prašine komadići filma mogu oštetiti lamele zavjesice, transportni mehanizam I izgrebati površinu filma. Jedno jedino zrnce prašine može da izgrebe čitav film. Oduvao je vazdušnom pumpicom svu prašinu. Pristupio je I čišćenju najdelikatnijeg mjesta u fotoaparatu. Refleksno ogledalo je nešto što se nesmije dodirivati nikako, niti koristiti neka sredstva za čišćenje jer može se oštetiti osjetljiva površina ogledala I pokretni mehanizam. Potom, na red su došli objektivi. Prvo ih je očistio sa vazdušnom pumpicom, a onda sa posebnim papirićem natopljenim u alkohol, koje su mu prijatelji fotografi poslali iz Londona. Želio se obezbijediti od iznenadjenja. Mala čestica prašine može napraviti štetu I uništiti nježni antirefleksni sloj na površini sočiva objektiva.

Nježnim pokretima od sredine prema kraju utrljavao je alkohol na sočivima sve dok alkohol ne ispari. Želio je skinuti I najmanji trag masnih tragova sa prstiju na objektivima.  Zima je bila duga. Denis nije izlazio na izlete u prirodu. Nije volio zimu. Fotografska oprema je mogla “uhvatiti” dok je odmarala. Najveći neprijatelji opreme su prašina, vlaga I slanoća. Način da ih se riješi su vazdušna pumpica, četkica, flanelna krpa I alkohol. Konačno ih je očistio. Nadao se da ih je očistio. Nikada se ne zna.

Denis je bio neko ko je navikao da bude sam. Zapravo zbog načina života koji je živio, naravi koja je više bila spremna na analiziranje nego li za raspravljanje odlasci na foto safari su mu predstavljali odmor od svakodnevnih obaveza I pritisaka načina života koji je živio. Denis nije mogao sebe da zamisli da ispunjava listiće u kladionici I očekuje sutradan rezultat utakmica ili trka na koje se kladio. Ništa nije vidio u tome. Čak sa prijateljima nije odlazio na “Bilino polje”. Bio je navijač “Čelika” ali u zadnjih deset godina niti je znao ko igra u Čeliku, niti je znao ko je trener. Živjeti u Zenici, a ne navijati za Čelik I još pored toga ne znati šta se dešava na Bilinom polju bilo je za nevjerovati. Grad je živio sa tim klubom, ali njega jednostavno to nije interesovalo.

U stanu se mogao zadržati samo da “mu noge polome”. Govorili su. Samo ponekad, ali samo nekad, I to ako je kakav film starih klasika mogao se zadržati uz televizor. Dijelio je filmove na komedije, pornografiju I ostale filmove. Za komedije je uvijek imao vremena, porno filmovi su bili interesantni tek nekih pet šest minuta, a od ostalih filmova cijenio je stare klasike. Crno bijeli su imali ocjenu više. Vjerovatno je to bio razlog što je svoje fotografije vezao za klasičnu školu fotografije tražeći kompoziciju na njima.

Dok je pakovao svoju opremu sjetio se da je danas svjetski dan očuvanja prirode.

He, he. Svijetli sijalica, napio sam se vode iz vodovoda, pune hlora, koristio kalodont da operem zube, sjednem u automobil I pravac Boračko jezero. E jesam zaštitio prirodu. Dok je čovječanstvo proizvelo električnu energiju, željezne stubove za prenos I žicu do moje sijalice,vodovodne cijevi, pa odvodne cijevi, pa moj kaladont od proizvodnje do toga da trenutno u Bosni smeta ribama da dišu. Svaka mi čast. Makar ovaj dan. Ali kako napraviti fotografiju bez tehnologije.

Nemoguće je bez tehničkih pomagala konstatovao je I sa smješkom na usnama nastavio se pakovati. Razmišljao je o onome što ga je okupiralo zadnjih desetak godina. Kako se rat završio svake godine bi tražio razlog da ode u prirodu. Ispočetka su to bili popodnevni ili najviše jednodnevni izlet u prirodu oko Zenice. Onda je sticajem niza okolnosti upoznao Mirzu Dajića dopisnika Oslobodjenja iz Zenice, koji ga je upoznao opet sa njegovim profesorom fizike, Akifom Smajlovićem. Ovo poznanstvo mu je donijelo satisfakciju I vezu sa prirodom. Jer je profesor imao ideju da od Pepelara, mjesta I planine napravi park prirode. Sve od Smetova do na Bijele vode trebao je biti park prirode. Kako je Aka pričao to je trebala biti oaza u kojoj čovjek nemože graditi, rušiti šumu, loviti. Čovjek bi tu smio samo disati, biti, postojati, živjeti. Stopiti se sa prirodom. Bio je sa njima u Planinarskom domu na Pepelarima, pravio fotografije kada je njima bilo potrebno za njihove zahtijeve prema općini I drugim institucijama u državi, da bi se registrovao park prirode. Ali slaba vajda od toga. Niko ništa. Profesor se još uvijek bori, a Denis ide za svojim novim izazovima. Redovan je na druženjima na Pepelarima, dočeku najkraćeg dana u godini, koje profesor Aka redovno organizuje sa svojim istomišljenicima I interesantno svake godine je društvo veće I veće.