dvanaesti dio

Jedino što je imalo makar kakvu vrijednost u plavcu bio je radio cd koji je naravno Denis nosio sa sobom. Odavno su zenički mangupi naučili kako otvoriti fiću. Zbog toga Denis ništa što je imalo makar kakvu vrijednost nije ostavljao u fići. Tek, kada ga je kupio desilo mu se da ga pokradu. Nije mogao vjerovati, čak nije kradju ni prijavio. Sam se sebio smijao kad bi zamislio sutrašnje novine u kojima bi pored njegovih inicijala stajala registracija plavca I pisalo bi pokradena “Zastava 850 special”. Šta je ukradeno? Ukraden radio uredjaj vrijednosti 5 KM. Od tada ne zaključava plavca. Oni novi mangupi, ispred zgrade u kojoj živi, znaju da je to njegov automobil I ne diraju ga, a oni koji slučajno nabasaju na njega poput Šećerka I drugih u gradu poznatih kokošara nemogu vjerovati da je auto otvoren I boje se dirati ga. Na kraju krajeva još uvijek Denis misli da fićo ni kokošarima više nije interesantan. Ipak, je on svoj novi polovni radio cd uredjaj kupio sa namjerom da ga nosi sa sobom kako bi bio siguran da će ga imati I sutra. Na njemu nije bilo mnogo lampica I ekvilajzera. Takav je Denis tražio, ali je imao ono što mu je trebalo. Mjesto za slušalice I mjesto gdje može staviti mp3. Tako je mogao mijenjati muziku koju sluša I da sebi za put pripremi upravo ono što mu odgovara. Za danas je pripremio stare roker. Oni koji ga budu vidjeli ili čuli reći će Jugonostalgičar, a on je ustvari čovjek koji odrastao sa ovom muzikom. To su njegovi korijeni, I od tog dijela počinje njegovo muzičko “obrazovanje”. Gluposti kakvo obrazovanje, Denisove uši jednostavno nisu navikle na prenemaganja ovih novih turbo folk Cica Mica, Ceca Meca.

Mislio sam da se zvjeri boje ove vatre koja trag mi prati To sam mislio, a sad nosim kako mi ga skroje Po meni se ništa neće zvati	Put ga je nosio lagano se uspinjući prema  svom cilju. Počele su ga interesovati riječi koje je čuo. Davno ih je upamtio. U noćima kada bi prevladao allkohol u društvu svojih prijatelja, padale bi raznorazne gluposti na pamet.
Ipak je to bio alkohol. Sve u svemu I tada I danas smatra da sudbina koja ti je propisana nemožeš je preskočiti, niti izbjeći. Kao da svevišnji viri iza kakvog oblaka I kontroliše životne semafore I u trenutku kad je to potrebno kaže sad je zeleno za tebe, kreni. Iako ti se ne ide u tom pravcu životna struja te ponese I gotovo. Pao mu je na pamet Dostojevski kada je na jednom mjestu u svom romanu Rat I mir rekao, da sve što je propalo ima svoj razlog zašto je propalo I da sve u životu ima svoj logičan slijed, ali da mi obični ljudi vidimo tek dio punog logičnog kruga pa nam svojevrsne stvari zapravo izgledaju kao nešto što se desilo iznenada.
Baš me briga gdje si otišla ravna ti je jugoslavija, baš me briga nisi dijete, sve u korisit tvoje štete, samo tvoje ali moje srce boluje	Iako nije pripadao onima koji se lako predaju. Zapravo pripadao je ljudima koji žele utjecati na ono što mu se dešava, nije se mogao oteti utisku da u zadnje vrijeme, teško mu je priznati, u vrijeme kad je počinjao stariti, sasvim sigurno život ga je odredio da se smiri.
Lagano ali sigurno počeo je lakše ići ulicom. Počeo je razmišljati o onome što radi. Čak mu je bilo žao I onih slučajno pokupljenih djevojaka koje su željele biti sa njim. Razlog za ono što ih je žalio bio je upravo on. Zašto su ga uopšte dobile. Nije to bilo samosažaljenje nad sobom, nego je to bilo žaljenje upravo tih djevojaka koje su zbog svoje slabosti prema alkoholu, nemogućnosti da kontrolišu svoje apetite, ostale sa njim cijelu noć. Nije on žalio za onim što im je pružio niti za onim što je dobio, ali mu se činilo da su neke, ali samo neke od njih zaslužile bolje.
kada slušam dobre stvari meni se u ritmu skače za komšije ko još mari ja radio puštam jače kućni savjet me proganja, svi me mrze iz dna duše kažu dosta im je dranja I zidovi da se ruše	Kako je biblioteka bilo njegovo radno mjesto, bilo mu je glupo da se pretplati u biblioteci. Pa je tako poslije gotovo dvadesetpet godina članstva u biblioteci, kao čitalac, postao neko ko je bez kontrole mogao čitati knjige, one koje su svima bile dostupne do onih koje su samo neki mogli dobiti da čitaju u čitaonici.
Puno toga je pročitao, znao je samo da njegov ego I libido kao da rade na dva kolosjeka. Pitao se samo kada će to sve doći u normalu I kako će to izgledati. U mislima mu je vrlo često padala na pamet upravo ta misao. Da su se ego, libido I super ego susreli I da voze istom normalnom brzinom.
Sada mi oči tako mnogo znače, I kao kroz maglu redjaju se slike Hej, mašino pusti paru jače, neke su žene pratile vojnike A sebe bih na poklon dao bilo kome Jer niko od vas ne zna moje brodolome	Kroz pročitane knjige je sticao I poslovice koje je slučajno pročitao. Odnosno rečenice koje bi glavni lik najčešće na kraju knjige rekao. Jedna od njih koja mu se duboko urezala još od dječačkih dana je iz romana Sime Matavulja Bakonja fra Brne kada na kraju romana Bakonja priča o sebi I kaže:
“Neki kažu da sam dobar čovik, neki da sam loš fratar, a ja sam onakav kakvim su me ovi ljudi I zemlja stvorili.” Nije se Denis mogao oteti utisku da živi u zemlji koja kao da je jedna velika raskrsnica, svega. Susretale su se tu kulture, istorije, vojske, narodi. A on sam I jedan kao da je mogao protiv toga. Lakše je bilo prepustiti se matici I ići zajedno sa njom. Zapravo, ta matica je u stvari njegova dobra struja koja ga nosi. Sve ono što je ovdje bilo prošlo I zaustavilo se zapravo je njegovo u korijenu. Makar kakvo bilo, dobro ili loše.