šesti dio

Posao u biblioteci Denis je oživljavao sa svojim vjernim prijateljom. Kod dolaska rijetkih posjetilaca, pogotovo onih koji nisu radili u biblioteci, vrlo često se oslanjao na instinkt svog najvjernijeg prijatelja. I pored rijetkih posjeta u svom “kabinetu” Denis je ipak s vremena na vrijeme imao posjetioce. Toliko rijetko su ga ometali u njegovom poslu popravke korica knjiga, rekonstrukcije pojedinih stranica, restauracije pojedinih rijetkih knjiga da su mu I oni koji su ga željeli vidjeti smetali u već naviknutoj osami.

Poslije “ratnog iskustva” u kome je Denis kao pripadnik specijalnih jedinica izvidjača gurao glavu u torbu I kada nije trebalo, ovaj posao je došao kao “kec na jedanest”. Našao je svoj mir I spokoj u nekih dvadesetak kvadrata prostorije u podrumu koju je Denis nazivao kabinetom, a svi u biblioteci, Radionicom za restauraciju. Puna jednostavnog namještaja, sve je bilo praktično rasporedjeno. Sve u svemu, to je bila prostorija sa puno polica na kojima je bilo mjesta za razne vrste papira I ljepka neophodnog za posao koji je obavljao, radna ploha na kojoj je upravo radio svoje radne zadatke I u ćošku radionice mali klub sto za kojim je vrlo često sjedio I pio kafu u vrijeme odmora. Na vratima su bila tamna svjetlonepropusna stakla kroz koja je Denis vidio ko mu dolazi, a posjetilac nije vidio Denisa.  Ono čega je bilo previše u prostoriji je bilo svjetlo. Dva fluorescentna lustera obasjavala su svaki ugao radionice, tako dobro da se mogla vidjeti svaka praška ili možda paučina. Denis je volio čistoću.  

U podrumu biblioteke gdje je bio Denisov kabinet u kome se bavio restauracijom pocijepanih knjiga bilo je mjesta i za korpu u kojoj je Kimbo vrlo često spokojno spavao tek ponekad bi pridigao samo jedno uho da provjeri ko je ušao kod Denisa. Korpa je bila ispod radnog stola na sredini prostorije. Sto je dominirao prostorijom, moglo mu se prići sa sve četiri strane. Korpa je bila upravo ispod njega I omogućila Kimbu da ima pregled situacije u cijeloj prostoriji. Spokojno je spavao u svojoj korpi do kraja radnog vremena, kada bi ga Denis pozvao da idu. Prvo kući na ručak da se Denis najede, a potom najčešće na kafu u grad I tako do večernjih sati.

Lik koji je dolazio najčešće “službeno” iako rijetko bio je Veliki. Bojao se Kimbo, Velikog. Kao da je znao da Veliki ne voli pse. Nikada u posljednjih sedam godina, tj. od samog rodjenja nije se pojavljivao iz korpe na korake Velikog, koji je bio direktor gradske biblioteke. Krupan visok sa izraženim stomakom, uz uredno nauljenu I podašišanu bradu u crnom sakou sa dubokim basom izazivao je strah I kod uvijek raspoloženog Kimba, ali …. Kimbo se nije usudjivao pojaviti iz svoje korpe kada bi Veliki došao u kabinet kod Denisa.

Prepoznavao je Kimbo sve uposlene u biblioteci po taktu koraka kojim su ulazili. Posebno mu je bio drag sitni korak Edite. Vrlo često je tu bio slastan zalogaj ili komadić čokolade za njega. Denis je branio da Edita daje Kimbu čokoladu ali je ona bila toliko uporna, a Kimbo spreman na slastan zalogaj da je Denis najčešće ostajao samo otvorenih usta da nešto kaže u naglom ulasku svoje radne kolegice. Pogotovo zato što je Edita imala jedan vrlo specifičan odnos sa njegovim Kimbom.

S vremena na vrijeme dolazila je Edita, gotovo da je Denisu smetala njezina posjeta, ali kao svako normalno muško trpio je svaku njezinu posjetu. Često bi je u rijetkim trenucima njezinog dolaska kod njega pozvao na kafu, koju je sam spravljao. On je to nazivao normalnim odnosom, uljudnošću, a ona sklonošću I željom da sa njom bude duže. Sve u svemu njihov odnos je ostao na nivou različitog mišljenja. Ona se trudila, a on je samo bio pristojan.

U razgovorima jedino je bilo jasno da dvije osobe komuniciraju, a samo su se njih dvoje razumijevali:

-         Knjigu ne čine korice Denise

-         dobar ti je odgovor, a kakvi su glavni likovi u toj tvojoj knjizi tužni

-         nemoj zezati. hoces da popravim atmosferu I da ti pričam viceve

-         aha

-         znas li za egipcane

-         da trikotaža visoko

-         a znas li najbrzi vic na svijetu

-         jos jedan

-         jeste taj

-         sve znam

-         ma ti si macketina i po

-         da

-         Evo moje sreće. Ja sam sretan čovjek

Nikada joj to nije rekao ali mali plus je dobila kod njega samo zato sto Kimba nikada nije zaboravila. Kada god je došla donijela mu je kakav slastan zalogaj. Branio je to Denis ali mu je ipak bilo drago vidjeti taj pogled u kome je Kimbo gotovo smiješeći se dočekivaoEditu. Ona je imala uvijek njegovane nokte na nogama, lakirane drečavo crvenim lakom. Uredno izbrijane noge namazane mirišljavim kremama, hodala je najčešće u sandalama sa tankim kaišićima. Sve to je Kimba podsjećalo na slastan zalogaj. I opojan miris koji je “oblačila” kada bi dolazila u kabinet kod Denisa. Ispunila bi cijelu prostoriju, svojim mirisom, glasnim govorom, granala je rukama, gestikulirala I kada bi govorila normalnim tonom. Ona je željela nešto više od samog razgovora sa radnim kolegom. Vidio je to I pas, ali Kimba je manje interesovalo takvo nešto, ona je ipak neko ko mu je redovno donosila slasne zalogaje čokolade.

Edita je bila mila djevojka, teško reći djevojka ali ipak djevojka doduše u godinama. Srednje tridesete su bile doba kod žena, kada su muškarci obično bili prevareni u procjeni. Puno šminke, vješto odabrana odjeća I naravno stil sa kojim je žena nosila svoj imidž bile su načini na koji je žena željela izgledati mladja, a kod muškaraca je proizvodila suprotan efekat. Njezina frizura je bila slična upravo načinu odijevanja. Paž frizura koja je nazad bila nešto kraća a naprijed nešto duža. A nokti na rukama, oni su bili posebna priča. Puno različitih boja na različite načine rasporedjene. Vidjela je to na televiziji od poznatog slikara I dopalo joj se. Bitno je da je ekstravagantno. Ipak, životno iskustvo I ponašanje u razgovoru je bilo ono što je otkrivalo koga muškarac ima ispred sebe. Bilo je teško procjeniti kojoj dobi pripada, ali muzika koju voli, mirise koje bira, način na koji pije kafu bili su “reperi” po kojima je zainteresovan muškarac mogao samo pokušati odrediti približnu dob. Ono što je nosila u njezinim godinama moglo se nazvati estravagantnim, ipak su to bile snažne boje oštre linije bez ukrasnih detalja.

Dolazila je često u kabinet kod Denisa. Razlozi su bili da popije kafu sa njim, ili….. ostao joj je neki neophodan element za rad, tražila je neku davno zaboravljenu knjigu, itd. Kimbo je to primijetio da bi Edita željela sa njegovim gospodarom imati veći, intenzivniji kontakt od onog tek ovlaš svakodnevnog pozdravljanja radnih kolega. Denis posvećen svom poslu i hobiju nije mario za Editu, zapravo imao je za nju vremena kada nije bilo niti jedne druge ženske osobe na vidiku. Ono po čemu je Kimbo prepoznavao Editu, Denis je primjetio kada bi je ponudio kafom za svojim klub stolom za odmor. Ispod suknje bi bljesnula koljena, uredno izbrijane noge, nokti namazani na nogama bi dominirali blijedom puti. Denis je to vidio, ali to što je vidio obično bi bilo nešto za zafrkanciju na njen račun.

Možda je razlog bio i njezin visok tonalitet glasa. Čaše su pucale, kada ona progovori. Sve u svemu Denis dok je u “kabinetu” posvećen je knjigama, tragao je za istinskim vrijednostima u životu, ali na ulici obično se prepuštao blagodetima života koji mu se nudio. U toj potrazi imao je iza sebe i nekoliko neuzvraćenih ljubavi, nekoliko razočarenja kako u prijatelje tako i u organizacije ali sve u svemu svoj spokoj je pronašao u svom poslu u bibiloteci i hobiju, fotografiji.