deseti dio

Petak kao i svaki drugi petak je dan kada se sav normalan svijet sprema kako provesti vikend. U biblioteci su se žene već od ranih jutarnjih sati raspravljale o planovima za ovaj vikend. Jedne su se spremale za veliko proljetno spremanje. Druge su razmišljale o posjetama roditeljima. Treće su kao i Edita, potajno očekivale svog princa na bijelom konju. koji kao u bajci tek treba da dodje Ali to je u bajci, u stvarnom životu niti ima tikve, niti miševa za lakeje, niti prinčeva. Sve se svelo na samo razmišljanje o tome šta bi bilo kad bi bilo. Opet će Edita provesti vikend uz televizor u iščekivanju da je pozove neka od prijateljica da u nekom od mnogobrojnih kafića sjednu u baštu i promatraju momke kako kažu na modnoj pisti gdje se nude I traže djevojke. 

Zašto nama ni jedan ne prilazi bilo je pitanje koje su sebi postavljale danas to je već izlišno Edita je znala da modna pista postoji samo toliko da primijeti nove momke koji će odabrati druge djevojke. Potajno se nadala da će je Denis pozvati na svoj prvi izlet ove godine. Malo joj je pričao o tome, ali niti je rekao gdje ide niti je rekao svoj cilj. Prošle godine je bio na Paklenici, penjao se po stijenama išao je i na Sutjesku, Peručicu jedinu prašumu u Evropi, obilazio je i kanjon Krivaje od Olova do Zavidovića ali nijednom nije pozvao nju.  Sa njegovih pustolovina u lovu na dobru fotografiju Edita je dobila nekoliko fotografija koje danas u njezinom stanu skupljaju prašinu iza ormara. Gdje da ih stavim kada mi se ne uklapaju sa namještajem. Ko će izbušiti rupu da postavim sliku.  Insinuacije je Denis vrlo vješto izbjegavao, nije pristajao na obaveze.

Njihov razgovor je gotovo uvijek bio pun dvosmislenih fraza koje su bile poziv ili izazov. Nijedno od njih nije najbolje znalo o čemu se radi, ali verbalna igra dvosmislenosti izmedju njih dvoje je postojala. Kimbo je to već odavno primjetio, ali niti je imao kome reći, niti je znao kako to reći. Dvosmislenost u komunikaciji, skrivene želje,  govorile su puno o apetitima ovo dvoje ljudi:

-         prvo ide ljubav, pa djeca na kraju navika, heheh,

-         slažem se,  ovo je bio ledeni osmijeh

-         šta ćemo ja ne slušam nikoga, moj bivši dragi mislio da je ženi dovoljno dati lovu, auto...

-         oooooo kako je griješio

-         uvijek sam sama

-         pa jeli bilo nježnosti

-         ne samo klasika

-         da i šta ti to znači

-         ja na život gledam drukčije ali ko me pita

-         pa ti se sama pitaš

Edita nije imala hrabrosti upitati ga ili se sama pozvati na njegovo putovanje, na kraju krajeva nije ni znala kako bi to izgledalo. Šta treba ponijeti, gdje će spavati u ova doba u nekom planinarskom domu bez dovoljno higijena na koju je navikla Edita ili nedaj bože u šatoru u vrećama za spavanje.

-         Sinoć nisam bila sama, bila mi je u posjeti kolegica, predstavila sam te i očekivala da ćeš doći, a ti se sve ubrljao, imaš vrlo ružan pristup.

-         O čemu pričaš, zašto, pa ja sam sinoć rano otišao kući, neznam o čemu se radi. Jesili me, pozvala da dodjem.

-         Ja sam ozbiljna ženska, ti zaboravljaš da kod mene možeš doći kad hoćeš. Ja sam te pozvala. Pržila sam ribu, pastrmka i vino uz svijeću, ja i moj mačak, bujrum.

-         Ali mačak ne bi smio ništa drugo osim glava. Ja ti baš nisam za ribu. Ali čaša kakvog bijelog vina, to može.

-         Ja pijem samo crno.

-         Ali riba trpi samo bijelo, crno vino ide uz jača mesa, joj, joj ti bi trebala na obuku o vinima.

-         Znala sam ja da si ti kuhar i sama sam poguzija.

-         Tvoj prijedlog za putovanje je dobar, ali Oooo, a gdje ću ići u toalet, gdje zube oprati, kako se umiti. Gdje ću uključiti električnu četkicu za zube, gdje popiti pravi espresso, bez kojeg ne počinje dan u toj tamo prirodi. Kada se ustaje u toj tvojoj prirodi.

Dileme su to pred Editom, ali želja za Denisom je bila velika. Ipak je on bio želja još iz srednjoškolskih dana kada se bavio rukometom, a poslije i ragbijem. Onako znojan I prljav od blata bio je izazovan. Ali od tada je prošlo dvadesetak godina i on nikada nije našao za shodno da proba makar nešto. Ovoga puta Edita je iako pokušavala ostala uskraćena za detalje koje će vjerovatno saznati kada dodje vrijeme organizovanja izložbe slika i kada već svi u gradu budu znali njegovu priču.

         “Često je govorio za svoju strast, a u zadnje vrijeme je jednu rečenicu koristio u gotovo svim oblastima života, bitno je samo se jedno jutro probuditi i donijeti odluku a onda se ne osvrtati I ići naprijed. Nekako je tražio sebe izraziti izgleda da je primjetio da stari” Mislila je Edita

Peto pravilo fotografije je da se fotografija mora objaviti je bila iskustvo koje do danas mnogo puta provjerio. Mnogo njegovih fotografija je ne objavljeno nego leži na filmu nerazvijeno. Pa je zbog toga ubijedio Editu da obezbijedi sponzore za njegovu izložbu fotografija sa ovog foto safarija na koji ide. Ona je to sa oduševljenjem prihvatila. Kako nebi, baviš se marketingom u kulturu. Kako je to “cool” uzviknula je.

Organizovala je Edita kancelariju za obezbijedjenje komercijalnih sponzora projekta izložbe slika jazavca. Onako snažno, kako samo to može lav u horoskopu, ona se prihvatila posla I koristeći sva sredstva komunikacije, od telefona preko interneta, a najjači I najsnažniji njezin nastup u ubjedjivanju koristila je za organizaciju ove izložbe. Ona nije znala čak niti koliko joj novca treba, nije znala ni šta joj sve treba, ali bilo je bitno učestvovati u Denisovom projektu.

On je bezdušno kako samo može muškarac ubijedio da udje u projekat I da se pozabavi nabavkom novca jer je znao da je to nemoguć posao I da ona nema niti iskustva niti znanja da mu obezbijedi sumu kojom će moći izraditi fotografije. Platiti kiriju za prostor, obezbijediti medijsku pažnju. Biti u novinama. Prodati foto safari. To još nikome nije pošlo za rukom u ovoj zemlji. Zato joj je I ponudio taj posao.

Denis nije znao, a Edita se ozbiljno uhvatila posla. Njezina izražena ženska intuicija je radila punom parom. Organizovala je grupu koja će raditi na projektu traženja novaca. U grupi su bile samo žene. Nije htjela nijednog muškarca “da joj pokvari posao”.     

Xl

Alisa je na put ponijela nekoliko CD-ova medju kojima je bio I jedan koji je dobila od svog obožavatelja MC”Holender”. Tako je pisalo na omotu CD-a. Momak iz komšiluka koji je sa Alisom išao u osnovnu školu I prijateljstvo sa njom preveo u jedno poznanstvo kroz sredju školu. Ona je upisala jezičku gimnaziju “jer su roditelji tako htjeli”, dok je MC”Holender” bio momak zanemaren u praćenju odrastao na ulici, bez roditeljske kontorole. Poneka trava I pivo bili su njegovi izleti u nepoznato. Njegovo društvo koje je probalo doći do novca za teže droge preko kradja trafika I samoposluga, iznudjivanja na ulici, presretanje vršnjaka, u njemu su mogli imati samo stražara. Nije mu se to dopadalo.  Izbjegavao je to. Vremenom zaboravili su na njega. Svoju vezu sa ulicom MC je imao preko party-a na koje je  najčešće dolazio da bi repao, spočetka kao posmatrač I tek ponekad učesnik.

Ipak, pripadao je grupi onih koji su svoje nezadovoljstvo I frustracije koje čovjek nosi u sebi iskazivali kroz grafite na fasadama ….. I Rep muziku. Na samom početku sklonost grafitima je bila zapravo želja da prenese poruku. Tek kasnije pokušavao je svoje poruke I stilizovati tako da je neke svoje radove na fasadama I golim betonskim zidovima kod autobuske stanice u Mostaru radio nekoliko puta, u nekoliko navrata. Danas se slučajni prolaznici pitaju koji je to umjetnik radio. Drago mu je čuti da je on taj nepoznati umjetnik. Niko ne zna, a on se sebi divi I samo smješka. Zidovi na sjevernom logoru su bili vrlo inspirativni bilo je tu I njegovih ruku djelo, ali ovi iz općine su prefarbali zidove pa su nestale I neke njegove poruke. Nove generacije sada su zidove sjevernog logora ukrasile svojim znakom I porukom GDI. Nije mu se to dopalo, ali je vidio nove probudjene generacije. To mu se dopalo.

Naravno da se interesovao kako je nastala umjetnost grafita. Godilo mu je ono što je saznao. I jednom kada su ga policajci uhvatili. Onako prljav od boja u prevelikoj trenerci pokušavao je objasniti da je to umjetnost. Naravno, da mu nije uspjelo. U momentu kada ga je vadila iz policijske stanice, Alisa je bila malo ljuta na njega, ali I ponosna. Ipak je on umjetnik. Neko ko je bio u policiji zato što ima stav. A on, on je nju pozvao iz prostog razloga, jer nije imao koga drugog pozvati. Nikog ozbiljnog. Sve u svemu, nikog drugog nije mogao pozvati, a možda je samo poželio da bude samo malo pažen, da pridobije pažnju ove sad već djevojke.    

Alisa je potražila sve o grafitima. Ono što je našla bilo je nešto što policajci nisu htjeli da čuju. Protumačili su da su njih dvoje poput razmažene bogatašice, koja ima njega za zabavu. I on bi joj mogao trajati tek nekoliko dana kada će opet na ulicu. Nisu primjetili da su oni u mnogo boljoj vezi nego ono što su oni tumačili.

Razvijajući se od najjednostvanijih parola I potpisa grafiti su dostigli nivo vrhunske svjetske umjetnosti I dati im takav tretman bilo da se radi o kritikama stučnjaka, organiziranju različitih okupljanja I prezentiranja radova, stručnog usavršavanja do izdavanja knjiga I brošura. U zadnje vrijeme u trendu je naručivanje grafika kod izrade dekoracija ekskluzivnih prostora, ali je sve počelo kao političko prenošenje poruka. Drugi način nastajanja grafita je bio kroz označavanje teritorije uličnih bandi u Americi. Stvarni početak je bio negdje 1930. Godine i hobi potpisi na podzemnim vagonima su predstavljali New York školu, formiranje pravog identiteta grafita je počela tek kasnih 60-ih godina u Filadelfiji, Pensilvaniji, a rutirini su tzv. Bombiranje. Prvi umjetnici grafita su bili pisci CORNBREAD I COOL EARL. Onis u ispisali svoja imena širom grada skupljajući tako pažnju okružnog komiteta I lokalne štampe. U sedamdesetim godinama pojavo se TAKI 183, to mu je bio nadimak naravno. Bio je zaposlen kao poštar, I neprestano koristio podzemnu željenicu. Uspio je svojim potpisima obezbijediti mjesto prvog kralja grafita. Bio je prvi  kojeg su ljudi prepozvavali izvan novoformirane podzemne kulture. Nakon nekog vremena bilo je toliko ljudi koji su pisali grafite da su crtači u to vrijeme morali naći neki novi način za slavu. Mijenjali su se stilovi I likovi sa svojim potpisima. Slijedeće razvijanje je bilo u vezi veličine crteža. Teško je reći ko je napravio master piece. Samo maštom pisca, dizajni su bili limitirani. Natjecateljske atmosfera vodila je ka razvijanju stilova koji su aktuelni I koji se razvdajaju od drugih stilizovnaih potpisa I crteža tog razdoblja. Flint 707 I PISTOL su dali veliki doprinos razvoju trodimenzionalnog pisma dodavanjem dubine u masterpiece.  Početkom 80-ih dolazi do stišavanja situacije. Pisci su koristili druge kreativne mogućnosti. Ipak, to je vrijeme kada grafiti kao umjetnički izraz prelaze preko bare. Prvo u Rimu a potom dalje diljem Evrope, ali kao umjetnički izraz. Gdje se pisci predstavljaju kao umjetnici.  Kod nas to još uvijek nije dobilo pravo gradjanstva. Holender je morao platiti kaznu za zidove koje je kako piše u riješenju “unakazio” bojom.

Muzički izraz Rep stigao iz Amerike za MC Holendera je bilo manje bitno. Ali je bilo bitno da oni sa kojima se sretao su slušali tu muziku. Ispočetka nejasna na stranom jeziku puna slengove koje nije mogao naći niti u jednom riječniku je bila prva prepreka ali je I to prevazišao. Ipak je ritam bio taj koji ga je nosio.  Naučio je Holender I engleski jezik, naučio je I rimu. Bila je to poput igre riječi u kojoj je bilo bitno na dvanesterac naći stih ispričati priču ili svoj stav, pridržavati se pravila koja su neki tamo negdje u Americi postavili pred repere. Prema tim pravilima svi u svijetu se ponašaju pa tako I Holender. Lakše je ne razmišljati o pravilima nego ih se pridržavati. Manje se misli.

Lagano je I on počeo pisati stihove. MC je postao redovan kao izvodjač, prvo stranih hitova, njegovih ljubimaca, 50 cents I ostali. Poslije je došao Frenky I Edo Maajka. Još uvijek nije imao hrabrosti predstaviti svoje pjesme. Vremenom kako mu je rasla popularnost u užim krugovima prijatelja I poznanika počeo je izvoditi I svoje pjesme, svoje ritmove, svoje pjesme. Bio je i DJ, ali mu se više dopalo da u mikrofon kaže ono što misli. Curice I mladje djevojke iz njegovog okruženja su očekivale da će im prići. Ponekad se posreći nekoj od njih. Jednom ili dvaput I gotovo. Nije on bio za to. Sanjao je da mu se desi jedno jutro da bude momak samo jedne stalne djevojke da se uljudi u farmerke I običnu bijelu majicu, da promijeni svoje trenutno stanje. Dukserica, trenerka I prevelike patike. Želio je to promijeniti. MC je ipak očekivao da će mu se posrećiti kod Alise. Zadnji album je dao I njoj da presluša……

MC holender je na sve načine pokušavao kod Alise ali nije išlo. Razlog nije znao. Uvijek je bila uljudna prema njemu, ali kada bi je pozvao na kafu ili bi mu rekla: - Nemoj danas. Ili bi mu rekla: - Zašto baš sad. Ili ono najgore: - Ajde drugi put ćemo. Nikada se nije desio drugi put, ali nada posljednja umire pomislio bi. Na kraju krajeva ostaje SMS. Gotovo svakodnevno slao joj je porukice na koje je ona uredno odgovarala. Valjda nije znala ne odgovoriti, a on se nadao da zato što mu odgovara ima šanse kod nje.